Najnovejši prispevki

Kategorije

Arhiv

Pesme

************

Svetlosni snop i sve ono što se u njegovim

Čvorovima nalazi – nežna letnja lebdeća pahulja, odsjaj močvarno zelene boje, uspravne igle – veliki vernici ili bogobojažljivi prkosnici koji čvorove seku po sredini – okružuju mrežnjaču i ne daju joj da diše.

Iz bolne tačke, lukovi i uglovi ribljeg oka prave odsjaj o jezero.

Iz bolne tačke uprte ka staništu nekada belih, sada crnih ptica koje se trzaju želeći da skinu stanare sa perja uzdignutog iz staklastog zelenog ulja i pripijaju zvučnim treptajima ka još oštrijim, pri vrhu razgranatim udicama koje ih jednako bolno grče i vode ka svom božanstvu; unutarnjem – nastalim lomljenem površine, ili spoljnem – kada se udice naopako okrenu i pokazuju ka gore ili bogobojažljivo ćute –

Iz bolne tačke kroz čvorove, upireš pogled ka dole i gore.

Pogled koji misliš da donekle seže iza nudi odsjaj koji do negde seže i udara o leđa dok se smeješ i ježiš.

Najjasnije se vidi pogled ribljeg oka na ivicama u nultu tačku smešten. Odatle se kreće i krug iza tvojih leđa pravi – tražiš odsjaj bolne tačke da te k tvom božanstvu vodi.

U vodi jezero ne vidiš, u jezeru jezero ne vidiš, a ubeđen si da u njega gledaš.

Crno-bela ptica hrli do ivice pogleda kroz zlatne čvorove po uzoru na tvoj pogled ribljeg oka.

 

 

I

 

Rečitošću vekova kolektivnih sećanja

Bard na vlažnoj zemlji stoji.

Uspinje se k zvezdama – kolektivnim zracima

I telo svoje orno ubojito doji

glinama i travama,blatima i trnjima,

na zemlji zemlji se klanja

i rukama se previja dok pravi svoje delo

u toploj bari.

 

….

Pričam da ne izdam smrt.

Možda su moje reči moja smrt.

Reči jesu one iz škriljaca oštrih

Tankim rezovima što vazduh sekući

Stvaraju srč.

Srži disanja su neizbežne jer su jedine.

Sumpornim vodama i trskama ne želim neizrečen ići.

Moja trska, moja srča i moja srž su jedine.

Moje reči su svoje, pa tek moje.

Staklastim odjecima – kolektivnim zracima

Dugujem srp iz škriljaca oštrih što sekući

Vazduh stvaraju srž.

Već dugo im ledim stakleni put, pa ga lomim,

Jer k mlakim vodama ne želim neizrečen ići.

To je moj najveći dar; moj samo zato što je upućen,

Jer moje reči su svoje, pa tek moje.

 

Udisaj je bežanje od izdisaja.

Izgovoreno je reč o ćutanju,

I u ovom plesu izmedju dvojakog života,

Što dvojaka je smrt,

Su muk, srča i srp

Za susret s mekim iglama ispod leda.

 

 

 

II

 

 

Kakva odrešena otrcanost

I kakva obespravljena osnova.

Podležeće i samostalno u prolazećem, u plesu.

U onom tadašnjem i ovom sadašnjem – za budući se tek bojim.

Obesčašćen usud, utroba s kamenjem,

Odista kasan odaziv, šuplje i golo je granje.

Močvarno rastinje- vapaj seže za predele neobrane.

 

Jedina senka-uteha je to

Što je u ’mom početku moj kraj’.

Muljevito je tlo jedini rasteriti temelj dostupan,

I sidro, što meko je ,ne zna za čvrst stisak.

Potisak je jedini iskaz k samostalnom

U prolazećem, u plesu.

U onom tadašnjem i ovom sadašnjem.

Da je u ’mom kraju moj početak,’

Teskobna je misao jer je

Naijstinitija.

 

III

 

Unatoč smiraju sunčev brat stremi.

Uprkos bivanju reči odumiru.

Ne radi se o tome da su slomu same sklone.

-Pesak ne udomljuje soli van mora,

More ne peni van svojih ramena,

Reč ne govori izvan sebe-

 

Ali, i pesak i more su labavo utemeljeni, usidreni, izgovoreni.

Samo unatoč reči, uprkos njoj,

Ništa ne prkosi.

Brat-sestra, sunce-mesec prkose sebi i drugima

I potlačeno nam se osmehuju.

Mi se osmehujemo reči  i poluotvorenih usta

Trpavao tražimo tas da nosi i meri

Neodsanjano-nedosanjano.

Unatoč smiraju mesečeva sestra stremi.

Uprkos bivanju reči iz peščanih usta doumiru.

Na vlažnim rukama zrno prosejano što ostane

Je poslednje utočište i jedino pribežište.

Izmedju prstiju oivičenih medjom

Nedosanjanog,

Stoji neartikulisana zavera.

 

IV

 

Moje su rečenice mrtvo telo.

Tvoje su uši njegove uši.

Tvoja je bit moje rečenice delo,

Tvoja je bit moje rečenice deo.

Moje mrtvo telo je deo moje neizrečene biti,

Rečenice neizgovoreni deo i prikaza naznaka

Da uho neće čuti.

 

Nema usta da kažu šta uho želi da čuje,

Niti uho usta sluti.

Svaki je dalji izdah ispunjavanje praznine

Mojeg uha, tvojeg uha,

Duha u mom, u tvom telu,

Jer kad je nešto mrtvo, dvaput je mrtvo, mrtvo je za dvoje,

Dvojako je.

 

Naposletku, reč je kov za sebe i zbog sebe.

 

Rečenica je iskazanje koje reči bludi

I uzaludno crpi – crpi jer je upućena.

I kad glasna žica zabruji,to neizrečena bit zabruji

I u tvom uhu se gubi gde se u praznini guši.

Zato su moje rečenice mrtvo telo,

I tvoje uši njegove uši.

 

– Kao tuđ jezik oslobođen –

Dva škripava debla, krte i oble šupljine

U praznini se suše, u prostoru

Se presavijaju i glibe, vazduh otrcavaju,

močvaru bledu stvaraju

kreketom žaba nepomičnih,

 trule svaku tvoju nit,

Sve dok ga ne ispljuneš nazad i ne uroniš

Gde mu nije mesto,

U sparnu, vetrovitu grobnicu

Zvuka, fonema, sintagmi, rečenica,

Strujanja mrtvih, dvojakih,

Mrtvih za dvoje.

 

Na početku, reč je kov za sebe i zbog sebe.

 

V

 

Ni od spolja ni iznutra,

Već kroz spolja i kroz unutra,

Muk je nepoznat budućem treptaju.

Prošlom dugujemo najveću radost i rečitost.

Treptaj  koji je došao i prošao-

Treptaj koji dolazi već je jednom bio.

Onaj koji prolazi već je prošao.

Ni od spolja ni iznutra,već kroz,

Ništa se ne zadržava već se iznova izriče i stešnjava.

 

Piščeva ruka se iz knjige pomalja.

Slavuj deli tugu svojeg perja.

Slavuj deli tugu svojih kostiju, kandži.

U grčevitom je hvatu svo svojstvo slavuja.

Kao mrlja, ista ona iz njegove zenice oivičena opnom do koje moje oko seže, u tom dobroćudnom stisku,

Granica mog jastva je neuočiva.

Biti jedno s njim i biti još srećniji zbog toga je

Ono što daje njegovom pevu svojinu, ni od spolja ni iznutra, već kroz-

Vidim jednog slavuja suštinu

U tugi svojeg perja, kostiju, kandži.

 

Jednom i više nikad sam ja.

Jednom i više nikad ja nisam ja.

Ništa se dva puta ne izriče jer smo svi već bili,

Jer  početak i kraj gledaju u isto ogledalo i koračaju po istoj srči…

 

Jezik  koji je došao i prošao-

Jezik koji dolazi već je jednom bio.

Onaj koji prolazi već je prošao.

 

Nema dvaput izgovorene reči, već

Jedan poluživot što pola je smrti,

i povratak njoj i njemu.

Povratak – jedini put kojim možemo ići, jer ovde je već kasno za dvojakost ili trojakost reči.

Onde, u ledenih igala kraljevstvu, reči ne vapi

Onde, svi smo jednako jedni, nemi i srećni.

 

VI

 

U ledenih igala kraljevstvu, darujem svoj prvi i poslednji treptaj.

U svoj očitosti plesa granica mog jastva je neuočiva.

Ruke širim ka jedinim vlatima za koje znam.

Moj jezik je u njima dok zdušno otvaram pogled ka slavuju. Pogled večnog mesa i pokreta ka pogledu večne duše koju nazirem.

(Jesam li izabrao dobar put za povratak?

Ka kome širim zajednička krila?)

 

U večnoj jednakosti ponavljanja vidim

Prolaznu dvojakost reči. U večnoj duši koju nazirem uočavam ledeno ogledalo.

U odrazu, staklene vlati kroz prostor krče plavi krvavi put na dole kroz moje niti.

U takvoj dubini hladnoća je nezamisliva.

Potreban mi je još jedan leteći duh perja ka kome se šire krila ka spolja, ili ka unutra.

(Odakle se probijam kroz oštru zemlju i rastinje? Odakle staklene vlati ne puštaju stisak krila?)

 

Izrečen je u mom početku moj kraj jednom.

U toj večnoj plovidbi nasukanoj ledom,od spolja,kroz i ka unutra,u tom ledenom odrazu,u ledenih igala kraljevstvu,onde,svi smo jednako jedni, nemi i srećni.

 

 

 

Pesme

************

Svetlosni snop i sve ono što se u njegovim

Čvorovima nalazi – nežna letnja lebdeća pahulja, odsjaj močvarno zelene boje, uspravne igle – veliki vernici ili bogobojažljivi prkosnici koji čvorove seku po sredini – okružuju mrežnjaču i ne daju joj da diše.

Iz bolne tačke, lukovi i uglovi ribljeg oka prave odsjaj o jezero.

Iz bolne tačke uprte ka staništu nekada belih, sada crnih ptica koje se trzaju želeći da skinu stanare sa perja uzdignutog iz staklastog zelenog ulja i pripijaju zvučnim treptajima ka još oštrijim, pri vrhu razgranatim udicama koje ih jednako bolno grče i vode ka svom božanstvu; unutarnjem – nastalim lomljenem površine, ili spoljnem – kada se udice naopako okrenu i pokazuju ka gore ili bogobojažljivo ćute –

Iz bolne tačke kroz čvorove, upireš pogled ka dole i gore.

Pogled koji misliš da donekle seže iza nudi odsjaj koji do negde seže i udara o leđa dok se smeješ i ježiš.

Najjasnije se vidi pogled ribljeg oka na ivicama u nultu tačku smešten. Odatle se kreće i krug iza tvojih leđa pravi – tražiš odsjaj bolne tačke da te k tvom božanstvu vodi.

U vodi jezero ne vidiš, u jezeru jezero ne vidiš, a ubeđen si da u njega gledaš.

Crno-bela ptica hrli do ivice pogleda kroz zlatne čvorove po uzoru na tvoj pogled ribljeg oka.

 

 

I

 

Rečitošću vekova kolektivnih sećanja

Bard na vlažnoj zemlji stoji.

Uspinje se k zvezdama – kolektivnim zracima

I telo svoje orno ubojito doji

glinama i travama,blatima i trnjima,

na zemlji zemlji se klanja

i rukama se previja dok pravi svoje delo

u toploj bari.

 

….

Pričam da ne izdam smrt.

Možda su moje reči moja smrt.

Reči jesu one iz škriljaca oštrih

Tankim rezovima što vazduh sekući

Stvaraju srč.

Srži disanja su neizbežne jer su jedine.

Sumpornim vodama i trskama ne želim neizrečen ići.

Moja trska, moja srča i moja srž su jedine.

Moje reči su svoje, pa tek moje.

Staklastim odjecima – kolektivnim zracima

Dugujem srp iz škriljaca oštrih što sekući

Vazduh stvaraju srž.

Već dugo im ledim stakleni put, pa ga lomim,

Jer k mlakim vodama ne želim neizrečen ići.

To je moj najveći dar; moj samo zato što je upućen,

Jer moje reči su svoje, pa tek moje.

 

Udisaj je bežanje od izdisaja.

Izgovoreno je reč o ćutanju,

I u ovom plesu izmedju dvojakog života,

Što dvojaka je smrt,

Su muk, srča i srp

Za susret s mekim iglama ispod leda.

 

 

 

II

 

 

Kakva odrešena otrcanost

I kakva obespravljena osnova.

Podležeće i samostalno u prolazećem, u plesu.

U onom tadašnjem i ovom sadašnjem – za budući se tek bojim.

Obesčašćen usud, utroba s kamenjem,

Odista kasan odaziv, šuplje i golo je granje.

Močvarno rastinje- vapaj seže za predele neobrane.

 

Jedina senka-uteha je to

Što je u ’mom početku moj kraj’.

Muljevito je tlo jedini rasteriti temelj dostupan,

I sidro, što meko je ,ne zna za čvrst stisak.

Potisak je jedini iskaz k samostalnom

U prolazećem, u plesu.

U onom tadašnjem i ovom sadašnjem.

Da je u ’mom kraju moj početak,’

Teskobna je misao jer je

Naijstinitija.

 

III

 

Unatoč smiraju sunčev brat stremi.

Uprkos bivanju reči odumiru.

Ne radi se o tome da su slomu same sklone.

-Pesak ne udomljuje soli van mora,

More ne peni van svojih ramena,

Reč ne govori izvan sebe-

 

Ali, i pesak i more su labavo utemeljeni, usidreni, izgovoreni.

Samo unatoč reči, uprkos njoj,

Ništa ne prkosi.

Brat-sestra, sunce-mesec prkose sebi i drugima

I potlačeno nam se osmehuju.

Mi se osmehujemo reči  i poluotvorenih usta

Trpavao tražimo tas da nosi i meri

Neodsanjano-nedosanjano.

Unatoč smiraju mesečeva sestra stremi.

Uprkos bivanju reči iz peščanih usta doumiru.

Na vlažnim rukama zrno prosejano što ostane

Je poslednje utočište i jedino pribežište.

Izmedju prstiju oivičenih medjom

Nedosanjanog,

Stoji neartikulisana zavera.

 

IV

 

Moje su rečenice mrtvo telo.

Tvoje su uši njegove uši.

Tvoja je bit moje rečenice delo,

Tvoja je bit moje rečenice deo.

Moje mrtvo telo je deo moje neizrečene biti,

Rečenice neizgovoreni deo i prikaza naznaka

Da uho neće čuti.

 

Nema usta da kažu šta uho želi da čuje,

Niti uho usta sluti.

Svaki je dalji izdah ispunjavanje praznine

Mojeg uha, tvojeg uha,

Duha u mom, u tvom telu,

Jer kad je nešto mrtvo, dvaput je mrtvo, mrtvo je za dvoje,

Dvojako je.

 

Naposletku, reč je kov za sebe i zbog sebe.

 

Rečenica je iskazanje koje reči bludi

I uzaludno crpi – crpi jer je upućena.

I kad glasna žica zabruji,to neizrečena bit zabruji

I u tvom uhu se gubi gde se u praznini guši.

Zato su moje rečenice mrtvo telo,

I tvoje uši njegove uši.

 

– Kao tuđ jezik oslobođen –

Dva škripava debla, krte i oble šupljine

U praznini se suše, u prostoru

Se presavijaju i glibe, vazduh otrcavaju,

močvaru bledu stvaraju

kreketom žaba nepomičnih,

 trule svaku tvoju nit,

Sve dok ga ne ispljuneš nazad i ne uroniš

Gde mu nije mesto,

U sparnu, vetrovitu grobnicu

Zvuka, fonema, sintagmi, rečenica,

Strujanja mrtvih, dvojakih,

Mrtvih za dvoje.

 

Na početku, reč je kov za sebe i zbog sebe.

 

V

 

Ni od spolja ni iznutra,

Već kroz spolja i kroz unutra,

Muk je nepoznat budućem treptaju.

Prošlom dugujemo najveću radost i rečitost.

Treptaj  koji je došao i prošao-

Treptaj koji dolazi već je jednom bio.

Onaj koji prolazi već je prošao.

Ni od spolja ni iznutra,već kroz,

Ništa se ne zadržava već se iznova izriče i stešnjava.

 

Piščeva ruka se iz knjige pomalja.

Slavuj deli tugu svojeg perja.

Slavuj deli tugu svojih kostiju, kandži.

U grčevitom je hvatu svo svojstvo slavuja.

Kao mrlja, ista ona iz njegove zenice oivičena opnom do koje moje oko seže, u tom dobroćudnom stisku,

Granica mog jastva je neuočiva.

Biti jedno s njim i biti još srećniji zbog toga je

Ono što daje njegovom pevu svojinu, ni od spolja ni iznutra, već kroz-

Vidim jednog slavuja suštinu

U tugi svojeg perja, kostiju, kandži.

 

Jednom i više nikad sam ja.

Jednom i više nikad ja nisam ja.

Ništa se dva puta ne izriče jer smo svi već bili,

Jer  početak i kraj gledaju u isto ogledalo i koračaju po istoj srči…

 

Jezik  koji je došao i prošao-

Jezik koji dolazi već je jednom bio.

Onaj koji prolazi već je prošao.

 

Nema dvaput izgovorene reči, već

Jedan poluživot što pola je smrti,

i povratak njoj i njemu.

Povratak – jedini put kojim možemo ići, jer ovde je već kasno za dvojakost ili trojakost reči.

Onde, u ledenih igala kraljevstvu, reči ne vapi

Onde, svi smo jednako jedni, nemi i srećni.

 

VI

 

U ledenih igala kraljevstvu, darujem svoj prvi i poslednji treptaj.

U svoj očitosti plesa granica mog jastva je neuočiva.

Ruke širim ka jedinim vlatima za koje znam.

Moj jezik je u njima dok zdušno otvaram pogled ka slavuju. Pogled večnog mesa i pokreta ka pogledu večne duše koju nazirem.

(Jesam li izabrao dobar put za povratak?

Ka kome širim zajednička krila?)

 

U večnoj jednakosti ponavljanja vidim

Prolaznu dvojakost reči. U večnoj duši koju nazirem uočavam ledeno ogledalo.

U odrazu, staklene vlati kroz prostor krče plavi krvavi put na dole kroz moje niti.

U takvoj dubini hladnoća je nezamisliva.

Potreban mi je još jedan leteći duh perja ka kome se šire krila ka spolja, ili ka unutra.

(Odakle se probijam kroz oštru zemlju i rastinje? Odakle staklene vlati ne puštaju stisak krila?)

 

Izrečen je u mom početku moj kraj jednom.

U toj večnoj plovidbi nasukanoj ledom,od spolja,kroz i ka unutra,u tom ledenom odrazu,u ledenih igala kraljevstvu,onde,svi smo jednako jedni, nemi i srećni.

 

 

 

Najnovejši prispevki

Kategorije

Arhiv