Haviva, Budimpešta, 2.08.

Pažljivo skida slike sa zidova. « Ima li što čudnije od galerije bez slika ?», pita se. Nitko joj ne odgovara, jer osim nje nikoga ni nema.
Slike skida vrlo pažljivo i odmah ih pakira u velike koverte od tvrdog papira kako se u prevozu ne bi oštetile. Tih, rebrastih, smeđih papira više je nego slika, jer su posljednjeg dana izložbe novi vlasnici došli po svoje odabranice i miljenice.
Voljela bi da može kupcima koji joj nisu simpatični reći:» Ne želim da moja slika bude kod vas». Ali, to si ipak ne može priuštiti. I dok ih takvi Nikakvi odnose, čini joj se kao da rasprodaje u bescjenje samu sebe. Bez prava na pobunu. Bez mogućnosti da digne revoluciju, spakira kovčege i potraži im neki novi dom. Dom ?
Pred oči joj izađe lik male , mršave djevojčice priljubljene uz staklo na vratima Doma za napuštenu djecu. U ušima još čuje zvuk koraka koji se od nje udaljuju, još osjeća ruku koja se na silu izvlaći iz njezinog stiska. Rječnik joj nije bogat, ali zna da je napuštena.
« Tko su bili ti ljudi koji su je doveli u Dom to nikada nije uspjela saznati. Neprekidno, kroz sve ove godine koje su iza nje samo se provlaćila jedna riječ : nesreća. U ladicu kraj njezina kreveta gurnuli su knjigu. Netko reče « Tora, to joj pripada. Kad god bi izvukla ladicu u njoj bi se kotrljao i mali , pleteni svjećnjak u koji je bilo urezano « Jerusalem».
Prva tri dana u Domu šutirala je nogom sve što je mogla udariti, bacala je stvari. Pokušavali su je umiriti. Ništa nije pomoglo. Ni molbe ni galama. I tako su je pustili da se istutnji, umori. Ona je i dalje bacala stvari sve dok se od iscrpljenosti nije srušila.
Napuštena. Haviva odlučuje odrasti u tišini. Dugo, vrlo dugo, nitko iz nje nije mogao riječ izvući. I kada su u Domu već razmišljali da je upišu u školu za djecu s teškoćama u razvoju iznenada je progovorila.
Inteligentna i osjetljiva postala je nekom vrsti školskog priručnika za one koji su teže svladavali gradivo. Stalno su je premještali iz jedne klupu u drugu. « Sjedi sad s Bellom. Premjesti se kod Đurija, naući ga čitati.».
Najčudnije je bilo što su nastavnici na neki način zazirali od nje imajući nelagodan osjećaj da ih ta djevojčica tamnih očiju probada pogledom i kao usahle leptire prikiva na ploču. Drugima su se obraćali zapovjednim tonom,a nju bi zamolili da riješi zadatak. Noću bi sanjali kako ih ona ispituje,a oni ništa neznaju, mucaju i preznojavaju se.
Haviva je vrlo rano otkrila u sebi moć da sudjeluje u tuđim snovima. Njihova skrivena maštanja nisu je zanimala. Ona je bila samo u prolazu. Mala djevojčica, priljubljena uz staklo u potrazi za odgovorom. « Zašto su me doveli, tko su bili ti ljudi koji su me ostavili?»
Spusti na pod galerije i posljednju sliku sa zida. Izađe na čas iz svijeta tišine i pustoši. « Mogla bih, morala bih nekuda otputovati. Prisiliti se izaći iz sebe u svijet». I prisjeti se da je jutros na radiju slušala reklamu o otoku Hvaru. Oživi ga u sebi bojom lavande.

Ada, Berlin, 19.08.

S ovako ošišanom kosom izgledam kao kreten», reče gledajući se. « Kako sam samo mogla dopustiti da zbog jedne jedine revije eksperimentiraju sa mnom.». Odjednom je bila strašno neraspoložena. « Stres, depra», naruga se sebi. Prolazila je stanom iz sobe u sobu. Skupi i pažljivo odabrani primjerci stilskog namještaja bili su nijemi svjedoci tog stanja.
Bez nekog posebnog razloga počela je vaditi iz ormara odjeću. Mijenjala je pred ogledalom haljine, jakne, kostime. Stavljala nakit. Promatrala svoje lijepo tijelo, svoju dugu lijepu kosu, noge, svuda oko nje bile su razbacane cipele. Pitala se da li da ode u novi, mondeni restoran. Bila je svjesna da svaki njezin dolazak u društvo izaziva pažnju muškaraca i zavist žena, zbog izgleda, novca, zbog toga što je uvijek i svugdje u centru pažnje.Na krevet je poslagala i svoje Prada torbice. Zatim otvori malu, porculansku kutijicu i izvuće broš bake Rahele. « Dobro će mi sada doći na reveru jakne», pomisli.
Igla joj probode kožu i oštra bol od koje se sva naježi, prostruji tijelom. Potraži papirnatu maramicu i pritisne je na dlan, dok je u njoj ptica rugalica kljucala :» Poznata si, fotografije ti izlaze na naslovnicama modnih časopisa, u avionu si više nego kod kuće, imaš sve što ti treba, kupuješ sve što ti padne na pamet, a opet nisi sretna». Upita se :» Jesam li ikada bila sretna, stvarno sretna ?» Je li to bilo onoga dana kada je preselila iz roditeljske kuće u svoj stan i osjetila se oslobođenom. « Jer ja neću i ne želim živjeti s vašim sjećanjem na logore. Ako ne želim dolaziti na šabat i u sinagogu, prihvatite to, shvatite. Ne želim stalno živjeti s imenima i fotografijama onih kojih nema. Tante Sara, 17. godina, odvedena iz stana zajedno s roditeljima i ubijena u Auschwitzu. Onkl David, 38. godina, uhvaćen u uličnoj raciji. Ubijen u gestapovskom zatvoru 1941.
Mamin brat Lewin, 7. godina ugušen plinom. Povijest obitelji, povijest smrti, dobacila je roditeljima i nastavila :» Znam da ste mi omogućili najbolje obrazovanje, sve ste mi omogućili, nisam nezahvalna,ali želim živjeti svoj život ne oslanjajući se na prošlost».I tako je napustila roditeljsku kuću i preselila u novi stan, puna vedrine, lepršajući sa zabave na zabavu, s revije na reviju. « Baš mi paše», govorila bi mučkajući cocktail od malo snobizma i skepticizma .
« Da, bila sam zadovoljna», utvrdi. No sve više obuzimala ju je praznina. Sumnja. Jedan dio nje govorio je da mora biti sretna, jer je postigla tako brzo u karijeri sve što je mogla postići. Ali nešto u njoj je pitalo :» Je li to sve ? Što je to sve zapravo ?»
Maramicom obriše iglu na brošu i sama sebi učini se okvirom za sliku bez sadržaja. U njoj je nešto bilo mrtvo.
Prstom pogladi bakin lik obrubljen srebrnim, vitičastim vjenčićem i zaplače.
« Što je to u meni što mi prijeći da budem sretna» , upita je. Sat je otkucao. Tri, brojala je. « Kako ću ustati na snimanje ?» Ali, san nije dolazio. Sjela je nasred kreveta i prekrižila noge kao Turčin. Upalila je cigaretu i odmah je ugasila. Svu je preplavi grižnja savjesti. Sjeti se tete Sare ,strica Davida i malog Lewina. I svih drugih kojih se odrekla i reče im u noći duboke samoće i kajanja:» Oprostite mi, volim vas».
Upali zatim svjetlo i počne čitati što piše na malom, plavom papiriću kojeg su joj poslali iz Židovske općine odakle se ipak nije smogla snage ispisati. « Hvar, međunarodna židovska manifestacija Bejahad. Hvar ? Mogla bih dobiti nekoliko slobodnih dana i otići na more. Ja na židovskoj manifestaciji ? Je li to moguće?», upita baku Rahelu.

Šaja, Aškelon, 27.08

« Što je tebi ? Što je tebi ?» Vojnik i filmski poljubac» odgovori samoj sebi i u glavi razmota brižljivo čuvanu stranicu Jeruzalem Posta. Gideon i ona zvali su je u šali « Naša duplerica».
U veljači fotograf ih je snimio u zrakoplovnoj bazi nedaleko od Tel Aviva. Njihovi vršnjaci zvali su ih « dežurnim manekenima», jer su bili iznimno zgodan par koji je i nehotice pljenio poglede.
Gideon bi joj, dok su šetali zagrljeni, a za njima se okretali nepoznati ljudi, znao šapnuti:» Mi smo lijepi, da mi je samo znati na koga će nam djeca biti pametna». Uoči Šavuota pitao ju je da li bi se htjela za njega udati. Zbunjena, ponovila je pitanje htijući dobiti na vremenu i ocjeniti misli li on to ozbiljno. Voljela ga je, ali je istodobno i skrivala svoje osjećaje ne znajući da li i ona tako snažno utječe na njegov život kao što je on pri svakom susretu i viđenju mijenjao njezin.
Mogla je zamisliti da svijet stane, da se more povuće i više ne vrati , ali ono što nije smjela ni pomisliti bio je život bez njegove ljubavi i topline. I zato je morala ponoviti pitanje, poput eha, kako bi se što dublje urezalo u pamćenje. « Zašto sam htjela urezati, ? Jesam li u dubini duše već znala ?»
U zoru sljedećeg dana vojna patrola poslana na kontrolnu točku u Tulkuram nije se vratila. «Presreli su trojicu traženih palestinskih aktivista, pripadnika Fataha.» Liječnik je još samo u prvom i šturom izvještaju potvrdio da su izraelski vojnici ubijeni iz neposredne blizine. Inzistirala je da ode na mjesto incidenta. Jedan dio nje još se nadao da će se Gideon iznenada pojaviti, staviti joj ruku na rame, zagrliti je i reći :» Šaja, zar misliš da bih te ostavio ?»
Gledala je u kamen odlomljen rafalnom paljbom dok su snažnim mlazevima vode ispirali krv s ceste i još osjećajući njegovu blizinu, govorila mu je :» Gidi, što se događa kad upadneš u crnu rupu? Može li se to rekonstruirati?»
Sjedajući u vojni džip osjetila je potrebu da kaže šutljivim licima oko sebe koja su je zbunjeno slušala:» Crnu rupu , područje misteriozne masivne i iznimno vrtložne forme koja nastaje nakon kolabiranja zvijezda, uslijed njezine gravitacije, ne može ništa napustiti, pa čak ni svjetlost»
I sada, koračajući ulicama Aškelona ponovno je u sebi vodila dijalog s Gideonom « Crne rupe ipak ne uništavaju sve što progutaju, one svoj sadržaj čuvaju eonima.Ali, ako mene pogledaš, znat ćeš da vraćaju materiju u raskomadanoj formi».
« Šaja ti ne smiješ gledati u prošlost», to bi joj on rekao.I odjednom shvati kako su se morali osjećati oni koji su preživjeli Holokaust , deportacije, logore… Osuđeni na sadašnjost s korijenima koje neprekidno hrani stablo njihova života sleđenim slikama užasa.
« Ne misli», zapovijedi sebi. Hodajući bez cilja zaustavi se pred izlogom s putnim torbama i kovčezima. Svidi joj se jedan plave boje i kupi ga. Sada ga je vukla sa sobom, malo nosila , malo vozila. « Žena s praznim srcem vuče prazan kovčeg» sve u skladu i potaman, nevoljko se osmjehne.
Ušavši u kućnu vežu izdvoji iz snopa ključeva najmanji i otvori poštanski sandučić . Zagleda se u sliku zelenog otoka na razglednici i plavog mora koje se preljeva u još plavlje nebo.Hvar, pročita. I odlući:» Otputovat ću. Odlazim. Definitivno odlazim.

Hvar, Hotel Amfora, 26.09

-« Umorna sam, a sada još i te stepenice. Kovčeg kojeg sam kupila baš i nije lagan».
– « Nije više bilo jednokrevetnih, tko zna s kim ću dijelit sobu, kao da smo na ljetovanju u Sarvašu».
– « Mrzim spavat s nepoznatom osobom u bračnom krevetu. Mogla sam se baš i ranije pobrinuti za rezervaciju. Tko mi je kriv !»

I tako se približe recepciji. « Šaja Morgenstern, Haviva Nisim i Ada Baruch, soba 49. Ključ ne nosajte sa sobom, ostavljajte ga na recepciji. Ručak je za pola sata «.
Izabrale su stol na terasi. « U slučaju kiše snalazite se kako znate», obavijesti ih konobar.

Haviva prva reče:» Nakupila sam se tišine, toliko da sa mnom u stanu žive leptiri». I nije im bilo neobično to što je rekla nego to što su joj povjerovale. Šaja uljevajući u čaše, gusto, tamno vino pomisli:» Neprilagođena» i zavoli je.
« Praznina se polako popunjava mekoćom. Sad tek shvaćam, jedno postaje važno po drugom. Mikve zapravo», promuca Ada i podvuće svoje duge noge. U nelagodi raspe se u mrvice kruha.
« More te zapara, more te obuhvati», odgovori joj Haviva i iznenada zašuti u bljesku sunčane pruge na stolnjaku.
Jedna izgubljena duša nastani se među njima. I tako im nekako prođe dan prvi.

U bokal s vodom uvuće se miris soli. A Haviva njome preboji zrak u golubinje plavo. Između tanjura, kao u pokeru, Ada baci osjećaje. I zaglavi se između onog što je bilo i onog što jeste. Ne znajući kako dalje, izgubi se u letu ćiope.
Šaja se uplaši i umota u bijelu salvetu svoje osjećaje. Trpajući ih i gužvajući u torbu reče :» To je ionako sve što imam».
« Ona se guši» iznenada uzvikne čupajući Havivi iz usta tišinu. Ada strese u zdjelu s voćem pogled čovjeka od kojeg joj srce odjednom zadrhti. I tako se sve odvrti,a ništa ne razriješi, pisalo je te večeri na jelovniku.
Odjednom sala se isprazni. I one se poskliznu na rastanku. Šaja se prva snađe « Za mjesec dana u Izraelu !».

Jeruzalem, 3.11.

Sunce se hvata za kamene zidine uvlačeći se polako i moćno u dubinu. Ali, samo na Zidu plača klija uskim , zelenim travkama zajedno sa smotuljcima papira.
U studenom, ljudi su zatečeni. Pogled upiru u nebo i padaju iz njega s ranim snijegom, sljegajući se ulicama začudnosti.
Haviva i Šaja, kose umotane u marame opominju Adu da stavi kapu na glavu, što ona nerado čini.

U Via Dolorosi na trećoj postaji on zastane i privuće raskopčana krila zelene jakne nabreklih džepova. « Neće valjda promoćiti», pomisli.Snijeg je prekrivao košare ispred malih, gusto poredanih trgovina, skrivajući na tom dijelu puta jeruzalemske križeve. U mislima još jednom prođe kroz vrata Damaska.

Ada ubrza korak htijući se na Zapadnom zidu što prije rješiti same sebe. Haviva se prelomi u zraci zlatne Kupole na Stijeni i jednom zauvijek ostavi prošlost u Starom gradu.
Šaja u ruci stisne ispresavijeni komadić poruke ispisan Svemogućem slovima vječne ljubavi. U molitvi srca, držeći se za ruke , sedam puta prođoše kroz Zlatna vrata dok se napokon ne vratiše oslobođene.

On se primakne Zidu odlučan da pogine. Ljude je vidio samo kao crne točke. Ipak, presretnu ga i odvedu. Onom koji mu je skidao eksploziv zapamti ime « Gideon» netko reče.

Kraj Kule Davidove vojnik se okrene za Šajom. Obuze ga čudan osjećaj « kao da sam je već negdje sreo».

…..