DA

Svidjelo mi se, Bože, postojanje,
makar jedva naslućujem u čemu se ono sastoji.
Svidjelo mi se postojanje,
a ponekad uspijevam da mi se svidi
da i Ti postojiš – i stoga:
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar je Da u mom životu teško raspoznati od Ne.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar u meni cvate sumnja da će Da zajedno sa mnom
biti sahranjeno u grobu kao jednom konačnom Ne.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar su Tvoja obećanja tako sveobuhvatna
da ne vidim mjesta za svoju volju i njihovo prihvaćanje.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar me vječnost i punina više straše nego li privlače
ili me privlače tek da izbjegnem prolaznost i prazninu.
Kažem Ti: Da, Bože!
Makar se teško otimam dojmu da to govorim samomu sebi
i Tebe potvrđujem samo zato što samoga sebe ne mogu potvrditi.
Kažem Ti: Da, Bože!
Ako je to potrebno, ako je to dovoljno,
ako se s mojim Da bilo što rješava
– onda u svjetlu Da razriješi zagonetku moga života,
pročisti moj život i otkloni sumnje.
Jer sada Ti govorim Da i sada me shvati
jednom zaozbiljno i jednom zauvijek
– ma što sutra bilo, ma što učinio, ma što govorio –
ne slušaj Bože, ne gledaj Bože, ne daj Bože…
Sada Ti govorim: Da, Bože,
i ako već moram okusiti smrt, trulež i ništavilo…
neka Ti ovo moje Da bude opravdanje
da me ponovno stvoriš.

TO NIŠTA

Izmoren, legao sam pred televizor
i buljio u neki akcijski film…
Ja s ove strane,
a s one: sjene, spletke, tijela, pokreti…
I odjednom je nadošlo to…
kao da se to događa nikome,
kao da se to događa nigdje,
kao da se to događa nikada,
kao da je to ništa
ili je samo pitanje…
kada će to uistinu biti… to… ništa…
To ništa htio bih odrediti – bilo je:
Kao da sam preskočio sve ono što je potrebno
da bih postojao
i okrznuo me dah postojanja u njegovoj nemogućnosti
– nevjerojatnosti.
Kao da sam se našao na mjestu kojem ne pripadam
a ono gdje pripadam propalo je nigdje
i panika… i muka…
i sjećanje na važnost onoga što sam zaboravio.
Kamo otrčati, što uzeti, kako se vratiti…
Kao da me protreslo ništavilo u obliku muke
što ga ne mogu odrediti; što je, što se zbiva?
To nisam ja, to nije televizor, to nije film,
– to ništa beznadno propada nikamo…
I tu nema sna i nema buđenja
i nema izlaza.
To ništa traje, traje, traje…
i nikako da postane ono što nije… to… sve
ni ono što je… to… ništa

RASPRSNUĆE

Tu je novo odijelo.
Ono me čini sigurnim. Ako i dođe poraz
ono će me lako vratiti osmijehu mlade prodavačice,
ono će me lako uprisutniti posvuda gdje se čovjek
s odijelom može pojaviti. Na meni je da izaberem
hoće li to biti kakav simpozij, koncert ili ljubavni sastanak…
U svakom slučaju život.
I to mora trajati dulje od svakog trenutka, zauvijek,
jer novo odijelo ne zna da je moguće ostariti.
A meni samom godi to neznanje, zaborav. Pristajem.
Tu je i prigradski autobus.
On je u pokretu i uspijeva me izbaciti
iz svakoga polazišta i odredišta.
Ipak, dopušta mi trajati i to je najbitnije.
Ući u autobus znači pristati na preobrazbu u kojoj
sve postaje pokret, postaja i njihova smjena
– bez slutnje o onome posljednjem.
Ne, dok sam u autobusu, ništa me ne može raniti!
Od oluje što vani bjesni i želi me uništiti
samo suze klize niz prozorsko staklo.
Tolika je njezina nemoć.
Tu su i ljudi.
Njihova lica, glasovi, pokreti
podsjećaju na umor, nervozu, planove…
ali nema ni spomena o smrti.
Na sreću, sve je tako dostupno:
otići u šoping, popraviti auto, stići na posao…
i na koncu će svaki nedostatak biti upotpunjen.
Pozorno ih motrim i slušam
kako bih opravdao svoje sudjelovanje u njihovu uspjehu.
Ispunjenosti.
Tu je i knjiga.
Ona me odvodi izvan svega,
tamo gdje me stvarno ništa ne može sustići.
Dok čitam traktat o osobi
vješto balansiram između postojanja i nepostojanja
tako da postajem neuhvatljiv za bilo kakav napad.
Neranjiv sam, doista!
I tako… odijelo, autobus, ljudi, knjiga…
Sve me nastoji svrstati u svijet živih!
Smrt je tako daleko
da bi joj trebala čitava vječnost da me dotakne.
Pa, ipak, smrt kuca na opnu moga života
i slijedi samo – rasprsnuće.

POSTOJI LI SUSJED

Kroz prozor radne sobe, kroz razgranat orah, vidim
kuću, ulazna vrata, dio dvorišta i neke kućerke – susjeda.
Svako malo susjed izlazi na kućna vrata
prevaljuje onaj vidljivi dio dvorišta i zamiče iza kućeraka.
I natrag.
I premda se to dogodilo već nebrojeno puta
– godinama –
nikako ne mogu biti siguran u njegovo postojanje…
Zar je moguće da se postojanje čovjeka
sastoji samo u prelaženju toga dijela dvorišta?
Postoji li susjed u svojoj kući, iza svojih poslova, uvjerenja, težnji…
susjed na putovanju, velegradskim ulicama, zabačenim zaseocima…
Nesigurnost u njegovo postojanje
izaziva gubitak oslonca u mom postojanju
koje se sve više naginje u smjeru toga nedostatka, ruši…
Jer ni ja za njega vjerojatno nisam ništa više
– ako me uopće zamjećuje –
do li sjena koja se nazire kroz razgranat orah i prozor.
Sve bi bilo lakše kada bi bilo moguće
da se zaputim tamo gdje on za mene nestaje
– kuću, kućerke, težnje, sve staze njegova života –
i da mi on uzvrati posjet…
Da u susretu osvojimo sigurnost u vlastito postojanje.
Ali to je postalo nemoguće.
Preostalo je samo postojanje satrveno sumnjom u vlastito postojanje…

BIJEG IZ NEPRILIKE

Evo, na primjer, moja majka…
voljela je pojesti, našaliti se, moliti, čitati…
Ništa nije bilo jasnije ni sigurnije no da je ona tu
– da neizbježno postoji u glasu, tijelu, riječi, djelu…
A sada: prah, zemlja, nadgrobna ploča, natpis, cvijeće…
i što sve još ne činimo u nastojanju da nadvladamo
njezinu konačnu isključenost?!
To je ono «sada» moje majke
koje, čini mi se, traje oduvijek
– kao da nikada nije ni prestalo biti da moje majke nije bilo!
No, zar je itko ikada bio ili će biti
išta više od onoga što moja majka sada jest!?
Gdje ste sada senzualisti,
«sada», kada je svaki dodir – dodir s ništavilom,
čija moć je tolika da može prestraviti
i vlastitim nepostojanjem!
Bježimo od dodira, mirisa, zvukova, od očinjega vida,
bježimo od svega što je ništa,
i dajmo priliku jedinoj prilici
prilici svih prilika
da bude prilika… našega života.

ŠUMA

U šumu treba ići noću
kada ju napuste berači žirova, gljiva i kestena,
kad ostane sama sa sobom.
Dođi biti sam sa sobom
razgolićen pred šumom!
Toliko si odviknut od sebe
da ti se čini da je šuma postala više no što jest,
premda ju je mrak umanjio u onome što jest.
I da je igra toga manje-više usmjerena baš protiv tebe
u liku svega onoga što nije.
Strah od kojeg si odmakao kilometrima
dodiruje ti skute
iznutra.
Mislima, planovima, kretanjem, bukom
nastojiš odagnati strah…
Šuma je tako nevina
šušanj lišća, pucketanje grančica, let ptice…
Zašto nju optužuješ za strah koji je u tebi,
za nemir kojeg donosiš iz predjela gdje vladaju umjetna svjetla i zvukovi?
Tamo je mržnja, svađa, sukob, strah…
O ti koji se ne možeš ni pogledom obuhvatiti s leđa
– otkud ti pravo da se plašiš da ne budeš?!
Treba se naviknuti na nove okuse.
Ovdje si gol i nauči to biti uvijek
– nema te u odijelu, u knjizi, ulozi…
ovdje si ili nigdje,
ili nisi!

SADA VEĆ POKOJNI

Sada već pokojna susjeda Marica
pričala je mojoj sada već pokojnoj majci Danici
kako je njezin sada već pokojni suprug Zvonko
u noći koja nije ništa obećavala,
od koje se nije ništa očekivalo
umro.
Je li dao ikakav znak?
Glas se mogao čuti:
kao kad se kroza san
traži čaša vode,
ostane bez daha,
svladava napad kašlja,
priguši smijeh…
– svašta se moglo pomisliti,
dok na vidjelo nije izbila istina –
smrt.
Eto, to je ta priča
tako predvidiva po radnji,
tako obična po likovima,
tako prepoznatljiva po potrebi da bude ispričana.
U sumrak, dok sam se sve više gubio od umora i sanjivosti
dozvala me ta priča kao svog jedinog svjedoka
– na tebe je red – a ja sam protrnuo,
kao da nije riječ o redu pričanja, već o redu umiranja.
Pred pričom koja se hrani mrtvacima i širi poput groblja
opravdao me umor a spasio san:
čudan spoj tjeskobe i radosti,
život kao pričanje vlastite smrti,
pričanje kao dokaz o umiranju,
i spašenost onih koji su
sada već pokojni.

ZALUTALI TRENUTAK TIŠINE

Nakon novogodišnje noći – pucnjave, pijanstva, buke –
osvane novogodišnje jutro prepuno tišine.
Zapravo i nije jutro, nego trenutak,
a nije ni trenutak, nego izvanvremenski događaj tišine,
tako intenzivan da ne može biti slučajan.
Tišina u nenametljivom naletu prodre i tamo gdje se uopće biti ne može.
Ili je već oduvijek bila posvuda i samo je čekala
da ono što joj protuslovi posustane samo od sebe?
Ulice, kuće, lokve, stabla –
bijedi moga predgrađa neobjašnjivo poraste vrijednost
preko dragocjenosti!
Tišina me pogodi poput metka i potonem u njezino more
tako duboko da bih mogao živjeti bez ijednog znaka života!
Gotovo da se može čuti i ono što ne postoji
i biti siguran i radostan, jer uistinu ne postoji.
Stvari razodjevene od vlastitog nepostojanja
blistaju u izvornoj golotinji nepomućenog života.
Okupljene u se i jedna u drugu, više se ne zastiru nego prokazuju.
Ono dokle se može vidjeti nije više crta obzorja,
nego crta beskraja od kojeg se više ne može odstupiti.
Vidi se tako daleko da pogled neizmjerno kruži
kroza svu raznolikost postojanja prema meni samom,
tako da u svemu vidim sebe i u sebi sve.
Sad mi je tek jasno
kako je to bilo dok je još sve bilo dobro,
kako je to bilo u Božjem naumu,
i kako je dobro da čovjek mora umrijeti,
i kako sve to s čovjekom drugačije nije bilo ni moguće…
Sve to mi je razotkrio samo jedan naizgled zalutali trenutak tišine.
Što će mi tek razotkriti tišina vječnog spokoja,
tišina vječnosti?!

OBRAČUN ŽIVOTA

Moj djed Ivo se drugi put oženio 1949. kada je imao 38 godina.
Prvi put se morao oženiti prije 1937,
jer tada je već bila rođena moja majka kao njegovo prvo dijete,
što znači da je u vrijeme prve ženidbe mogao imati svojih 24 godine,
računavši 1911. kao godine njegova rođenja.
Sve to sam saznao od njegove druge žene Vladuše
koja je bila od njega mlađa 12 godina,
što znači da je rođena 1923, a sada joj teče 81.
Na pozadini toga razgovora i tih brojki i tih godina
kao da je zasijala djedova prisutnost
s njegovim izgledom, zahtjevima, pravima…
A podaci
da je njegova prva žena, moja baba Ruža, morala umrijeti
barem koju godinu prije nego se on svezao s Vladušom,
da je sam djed umro 1978. u 67. godini života,
i da je meni od tih 67 godina proteklo već 37,
računavši od 1967. kada sam rođen,
i da on od mene više nije stariji 56, nego samo 30 godina,
i da Vladuša više nije od njega 12 godina mlađa, nego 14 starija,
i da bi nas smrt svaki tren mogla sve izjednačiti
– ti podaci su gurnuti skroz u stranu
kao uistinu nebitni u konačnom obračunu života!

POHVALA SVEMU ONOME ŠTO NEMAM

Kako je lijepa neimaština, odiše izvjesnošću i vjernošću!
Evo, imam jedan kaput i on ima mene
i uvijek je siguran da ću obući njega, jer nemam drugoga.
Kada ustanem, kada ću u grad, kada će kiša i vjetar,
u svakoj potrebi mogu ga pronaći i bez gledanja.
Iznutra je izranjavan mojim pokretima,
poderotine, popucali konci, rupe,
a izvana izubijan udarcima koji su bili namijenjeni meni.
No, nije njegova dragocjenost u njemu samom, ne…
sva dragocjenost dolazi od onog drugog kaputa – kojeg nemam!
A ono što nemam, to je uistinu neprocjenjivo!
Ne mogu bez potresenosti misliti na stvari
koje su uspjele izigrati moju želju za posjedovanjem.
Jedna za drugom skromno su skrivale vlastitu veličinu
ili isticale vlastitu neznatnost…
Sve dok se nisu tako razmaknule
da sam ugledao… i došao nadomak života kojeg nemam!
I sada mogu slaviti onaj život kojeg nemam
i ovaj život baš zato što ga nemam,
i smrt zato što me čuva od prividnog posjedovanja života
i zato – što je nema!

TERET IŠČEKIVANJA

I.
Otiđem s malom kćerkom
nedaleko od kuće, nedaleko od šume,
nedaleko od ljudi, nedaleko od grada…
U jednom trenu sakrijem se iza žbuna i motrim na nju:
sigurna da sam tu, bezbrižno se igra s travom i cvijećem
sve dok… me nije potražila pogledom
¬– očaj!!!
Kao da se svemir ispremiješao
i ono što je maločas bilo tako blisko odbjegne u nedohvat,
a nahrupe nepoznata i tuđa prostranstva i opkolove njezinu intimu!
Kao da je izgubila oslonac za svaki pokret
i bespomoćno baca poglede i kretnje
kao buba nožice kada se iskrene na leđa!
II.
I sav teret njezinih očekivanja padne na me
koji sam za nju bio jedina orijentacija u svemiru.
Kolika očekivanja i kolika uzaludnost!
Jer shvatio sam da ni sam nisam ništa drugo do li dijete
koje već nesnosno dugo iščekuje povratak svoga Oca,
traži ga iza gora, oblaka, obzorja…
A to što sam ogradio komad praznine i nazvao ga domom
iz kojeg odlazim i u koji se vraćam,
to što mi uvijek uspijeva pronaći put
s jednog kraja zemlje na drugi i natrag
– ne znači da sam nadvladao vlastitu izgubljenost.
Sve što činim u biti se ne razlikuje od onoga što čini
buba iskrenuta na leđa
– koprcam se tražeći oslonac u praznini!
III.
Praznina je ono odakle dolazim,
jer grobovi predaka šute.
Grobnica i natpis moje su djelo,
da spasim u sjećanju ono što ne postoji.
Praznina je ono kamo idem,
jer ako slijedi ono što je bilo
onda će uvijek biti ono čega nema.
IV.
Evo, kćeri moja, izlazim iz žbuna
da ti skratim muke i odložim ih za kasnije,
a ti svojim krikom radosti prolomi moju sumnju,
neka me bar ovaj tren ošine nerazmjer
tvoje radosti i moje slabosti,
tvoje sadašnjosti i tvoje budućnosti
– kada nadođe svijest
da za te nisam mogao učiniti ništa više od ovoga žbuna,
zasloniti ti pogled na prazninu,
na ispražnjeno mjesto iz kojeg je Netko otišao
i zaboravio se vratiti.
V.
Oče sviju nas i Oče moj,
koji si dao da možemo vidjeti a Sebe učinio nevidljivim,
ako je i igra i šala – predugo traje…
Pokaži Se
ili nam daj snagu da svemu okrenemo leđa
i bezbrižno se igramo do Tvoga
povratka.

MRTAV PRIJATELJ
(Nikoli Zadri)

Kako izgleda mrtav prijatelj?
Promatram ga na fotografiji i pitam se:
kako je došlo do tih prijelazâ –
iz ničega u stvarnost,
iz stvarnosti u prijateljstvo,
iz prijateljstva na fotografiju,
i kako je on s fotografije otkliznuo u nestvarnost bolesti i groba?
Jednom mi je, dok smo se penjali na Stine, kazao
da je za me čuo da sam velik potencijal.
Ali samo ja znam kolika je moja slabost!
Dok je u bolnici ležao na samrti
uzalud sam pokušavao navesti da se susretnu
vremena i mjesta mojih obveza
s vremenom i mjestom njegova umiranja.
Katkad bih bio tako blizu, ali bez vremena,
katkad u pitanju nije bilo vrijeme, nego udaljenost.
I tako je on stigao umrijeti
prije no što sam ja stigao oživjeti kao prijatelj.
Dok mi pogled klizi niz fotografiju
u potrazi za mrtvim prijateljem
čini mi se da bih sad znao bolje i mogao više,
nego li biti onaj čiji prijatelji trebaju umrijeti
da bi on spoznao što je ono što se
uračunava u život!

ZAGLAVNI KAMEN POSTOJANJA

Dobro. Sad ću oprati automobil.
Potom malo šetati u vrtu,
a sutra otputovati…
No, nije meni do automobila,
ni do šetnje, ni do putovanja…
ni do čega meni nije!
Meni je samo do mijenjanja perspektive,
ne bih li pronašao…
Dok smo bili djeca netko je među nas pustio glasine
da u svakoj građevini postoji jedna cigla
koja ako se pronađe i izbije – sve će se srušiti kao da je od šibica.
Eto, to ja tražim – zaglavni kamen svemira i postojanja!
Pa što hoćete ako se ustanovi
da je baš u mom vrtu
ili pod mojim automobilom?!
Znam da je ludo očekivati da je nešto tamo, ako nije ovdje,
ili da je iznad, ako nije ispod
jer ovdje i tamo, gore i dolje i sve slično
izmišljeno je samo zato da čovjek ne izludi od izgubljenosti.
Ali možda se stvari jednom baš tako poslože
ili ih ja ugledam pod takvim kutom… i saznat ću
zašto se svemir ne sruši,
zašto se život ne ugasi!?
Eto, zato je moj život pun čudnih pokreta
koji nikamo ne vode i nikamo se ne vraćaju,
nego se samo izlažu, samo ispituju, samo čekaju
priliku da se prikače za ono nepropadljivo.
Priliku da ne propadnem.

TERET SMRTNOG ŽIVOTA

Pod konac veljače, nadomak proljeća
kroz zavjese se probije izvjesnost
da će zima još jednom doživjeti poraz
i da ćeš još jednom biti izložen prividu života…
I sad
opet putovati,
opet se smijati,
opet se nadati…
da bi na koncu opet spoznao da je tvoje jedino pravo
umrijeti.
Dok ležiš u postelji poželiš da zima potraje
barem toliko koliko je tebi potrebno
da prestaneš trajati…
Samo da se pupoljci još malo suzdrže,
samo da dan još malo zakasni,
samo da ptice još malo uspore…
Život zime:
sivilo, sabitost, suzdržanost, zakopanost…
Već si toliko umro da ti se povratak u život čini neprihvatljivim!
Teško je nadomak smrti ponovno prikupljati volju za život,
teško je nakon slutnje Života ponovno pristati na privid.