Najnovejši prispevki

Kategorije

Arhiv

Gorite, vatre zemaljske

 

(Raz)umu

 

Preplašenih snova

pred večnom ti željom

savršenstva tvog Kroja

slutim: taj ponor

sred svih nas i Neba

nije; i nikad

neće ga biti.

Zajedništva Zora

naspram mrkle Tmine

slavim i tu čast

ne želim kriti

 

Vrhovni zakon

koji čuh od zvezda

nosim međ’ ljude:

 

Jedno je isto

misliti i sniti.

 

 

 

* * *

Gorite, vatre zemaljske, sve zidove slabosti i htenja

da Duhom obgrljen uvid u Zanos osmehom probudi zrak;

ja ne tražim znanost da besciljnom krpim rupe razočarenja:

pepelom stasava Ljubav bez straha van tog pouzdanog mnjenja;

pepelom sopstvenim skinimo senke, maske sebi skrivenog lika,

duše jednostavnih obrisa sveljudskih, zaboravom zatočenih.

Zar verom u viši Razlog, Dobrom sveosnovanog smisla naših bdenja

ne sanjamo sveti tren – unutrašnje vatre naše novog vaskrsenja?

 

 

Ničice padam pred Uzdahom noći!

 

Rumenila treme, veštije skrivenog

međ zrnastim slovom

jučerašnjim Sobom

ne, ne čekam odgonetku Jutra –

ima li noćas razlike

zvezde od satelita

ako treptaj je pred Bogom?

Ako treptaj je Bogom!

U tvom je oku budnost oba sjaja

Ludim, kad promislim dužnost i teskobu

prazne ruke kad ruka je srce

Sanjam mostove ka tvome osvetljenju

Sebična je spona Zajedništva

k sivom trenu minuloga doba

leda otopljenog sred očiju gustih ti

svitaca nade

*

Deus ex machina crno-belog filma –

Autobus: međusvet tvog bivanja spram mene i Tamo

Ne laskam više sebi da je on bio sudija

 

Svitac je ostao zatvoren u meni ko u tegli

On nije za pokusna dečija igranja

Nimalo slučajni nisu njegovi požari

A žrtve ne traže njegovu milost

 

Otvaram ti vrata

međutim, to nije džentlmenski gest –

riznicu munja čuva sfinga Dobre Volje

od tebe traži samo jedan zrak

Priseti se, znam da znaš.

 

 

Paganski bogovi

 

Gledaj, vraćaju se

E. Paund, Povratak

 

Vaše su vatre još samo svesni dečački zov

čežnja za strahom od Božjeg, koji sada manjka

Sloboda je naša klopka; nedostaje njin lov:

Šta je bez dahije želja za plaćanjem danka?

 

Možda dani zemaljski siti su sveg Logosa

Senka hladnog vidokruga suviše je tamna

Pa nauči ga da bude sa novim bogom sam

Alhemija kolektiva menja jad u sram; Da –

 

Te metamorfoze nisu bezopasni snovi

kad zanos, moral, pouzdanje tuđinom se liče

Dok simbolika srećno venčava duh i telo

ko kaže da svaki lovor Dafne ne obnovi?

 

A dok novi zagrljaji prazninu čeliče

tu celinu starog Cveta oživljava Delo

 

 

 

Hor:

 

Delo samo, ne puko samoostvarenje!

Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!

 

Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!

Tu celinu starog Cveta oživljava Delo!

 

Radjanje pesme

 

1.

Nezvana, neznanom odredila je smer:

put kroz noć,

mišljenu u punom plavetnilu trajanja;

mimo obmana svetlila ulica,

mimo varljivih dozivanja zvezdanih,

krajolika maglenih, upitnih;

neznana, nezvanom slutila je zov;

spontana, spoznatom učini reč;

spoznata, spontano donese mir

snovima sveznajućim

 

2.

 

Ne blediš, već zriš u raskoraku, kojim spajaš

Nespoznatog me, sa trezvenom ljušturom svesti

 

Ako hartija trpi sve, onda sve u njoj i živi

 

Van olakih mislećih pejzaža strepiš;

mimo lebdećih glasova vedrih

samo nalik slobodi što su

okovanu držiš misao u duši;

dušom međ mišlju

do snova proniknuti

smeš li,

pogleda uprtog u bezdan sopstva

zapaliti baklju Dela

pogleda uprtog u noć,

u noć?

III

 

Ponosito živi kradete nam pogled,

zimzeleni, ruku uprtih ka nebu.

kakav je to hvalospev o večnom

Proturen međ’ mutne nenadane čežnje?

 

Sanjiv je ipak naš pogled u trezno,

taj raskorak nosi sopstvena ganuća

Nepojmljiva su sunčeva rađanja u nama

Svakim mu drhtavim zalaskom u beskraj

 

Ne zaboravimo ipak da mahnemo bar pesmom

il’ osmehom iznutra što pesmu već sluti

 

A neoprezni pomešaju san i privid

pa osude prolećne neboglede naše

 

*

 

A momenat straha:

njen muk već tu je:

unutrašnja jata

što htela bi vani

slobodu slutnje

za buduće drage

istog sunca što su

al’ taj drhtaj sveti

taj zov ne čuje;

i smelo lebde njenog iskušenja intervali.

Al’ ranjivog srca ko dete, već znamo:

Doći će kad je ne budemo zvali.

 

Sazvežđa sazvučja

 

I

 

Putniče preostalih pravaca

Snevaj sazvežđa sazvučja

Rečima raspetih razlika

 

Nezaobilaznice nizija nitkova

Nosite nebeski nagoveštaj

Svakom slučajnom skretnicom

 

Pesniče pogrešnih plavetnila

Naspram nespretnih nanosa

Zaboravi zaleđa zabluda

Zarad zanosa zvezdanih

 

 

II

 

Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…

Svet vri, oporih zabluda fokusiranih žaokom osrednjih;

Strast vrhovna opet zaboravlja flegmatičnog života opasnost.

Sklad – vrednost omraženih; zalud fantazije, žitelji odgovornosti!

Stroj večitih opravdanja zaustaviće fatalna žeđ okončanja;

Smer, vodilju oporavku Zajedništva fosilni žar oformiće.

Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…

 

 

III

 

Pogledom prigrli plamen prošlih prepreka podsvesti,

plamen preostali.

 

Ne negiraj noćas nagla nastojanja

Novom, neposrednom nizanju nežnosti

Niklih nezvano

 

Dvosmislenosti delanja dozvoljenim dosađivanjima

Daju dodatni doprinos

Dimanici događaja

 

Maštanja mladalački megalomanskih mera

Mislima mru

 

Dok dosledne dubine dokazuju dugovečnost

Danima dolazećim

 

IV

 

Odlučan, obostran odabir: opstanak.

 

Skrivenih, setnih sećanja skrojen

Ponor pred početkom predstojećeg.

Tek trenutak trezvenim težnjama-

Rast, a rastanak, rečima rasutim…

Rast, al’ rastanak – razumski redosled:

 

Vama veselja van vatrenih

Vremenskih vrtloga vrtoglavica.

 

Nastaviće nama nedosanjani nemiri

Nanositi nedogled nejasnih neobličja-

Nanositi nespokoj namera nastanka.

 

Sazdani svetlošću svevišnje svrhe

Stvaraćemo sklad sazvežđa sazvučja

 

 

 

Gorite, vatre zemaljske

 

(Raz)umu

 

Preplašenih snova

pred večnom ti željom

savršenstva tvog Kroja

slutim: taj ponor

sred svih nas i Neba

nije; i nikad

neće ga biti.

Zajedništva Zora

naspram mrkle Tmine

slavim i tu čast

ne želim kriti

 

Vrhovni zakon

koji čuh od zvezda

nosim međ’ ljude:

 

Jedno je isto

misliti i sniti.

 

 

 

* * *

Gorite, vatre zemaljske, sve zidove slabosti i htenja

da Duhom obgrljen uvid u Zanos osmehom probudi zrak;

ja ne tražim znanost da besciljnom krpim rupe razočarenja:

pepelom stasava Ljubav bez straha van tog pouzdanog mnjenja;

pepelom sopstvenim skinimo senke, maske sebi skrivenog lika,

duše jednostavnih obrisa sveljudskih, zaboravom zatočenih.

Zar verom u viši Razlog, Dobrom sveosnovanog smisla naših bdenja

ne sanjamo sveti tren – unutrašnje vatre naše novog vaskrsenja?

 

 

Ničice padam pred Uzdahom noći!

 

Rumenila treme, veštije skrivenog

međ zrnastim slovom

jučerašnjim Sobom

ne, ne čekam odgonetku Jutra –

ima li noćas razlike

zvezde od satelita

ako treptaj je pred Bogom?

Ako treptaj je Bogom!

U tvom je oku budnost oba sjaja

Ludim, kad promislim dužnost i teskobu

prazne ruke kad ruka je srce

Sanjam mostove ka tvome osvetljenju

Sebična je spona Zajedništva

k sivom trenu minuloga doba

leda otopljenog sred očiju gustih ti

svitaca nade

*

Deus ex machina crno-belog filma –

Autobus: međusvet tvog bivanja spram mene i Tamo

Ne laskam više sebi da je on bio sudija

 

Svitac je ostao zatvoren u meni ko u tegli

On nije za pokusna dečija igranja

Nimalo slučajni nisu njegovi požari

A žrtve ne traže njegovu milost

 

Otvaram ti vrata

međutim, to nije džentlmenski gest –

riznicu munja čuva sfinga Dobre Volje

od tebe traži samo jedan zrak

Priseti se, znam da znaš.

 

 

Paganski bogovi

 

Gledaj, vraćaju se

E. Paund, Povratak

 

Vaše su vatre još samo svesni dečački zov

čežnja za strahom od Božjeg, koji sada manjka

Sloboda je naša klopka; nedostaje njin lov:

Šta je bez dahije želja za plaćanjem danka?

 

Možda dani zemaljski siti su sveg Logosa

Senka hladnog vidokruga suviše je tamna

Pa nauči ga da bude sa novim bogom sam

Alhemija kolektiva menja jad u sram; Da –

 

Te metamorfoze nisu bezopasni snovi

kad zanos, moral, pouzdanje tuđinom se liče

Dok simbolika srećno venčava duh i telo

ko kaže da svaki lovor Dafne ne obnovi?

 

A dok novi zagrljaji prazninu čeliče

tu celinu starog Cveta oživljava Delo

 

 

 

Hor:

 

Delo samo, ne puko samoostvarenje!

Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!

 

Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!

Tu celinu starog Cveta oživljava Delo!

 

Radjanje pesme

 

1.

Nezvana, neznanom odredila je smer:

put kroz noć,

mišljenu u punom plavetnilu trajanja;

mimo obmana svetlila ulica,

mimo varljivih dozivanja zvezdanih,

krajolika maglenih, upitnih;

neznana, nezvanom slutila je zov;

spontana, spoznatom učini reč;

spoznata, spontano donese mir

snovima sveznajućim

 

2.

 

Ne blediš, već zriš u raskoraku, kojim spajaš

Nespoznatog me, sa trezvenom ljušturom svesti

 

Ako hartija trpi sve, onda sve u njoj i živi

 

Van olakih mislećih pejzaža strepiš;

mimo lebdećih glasova vedrih

samo nalik slobodi što su

okovanu držiš misao u duši;

dušom međ mišlju

do snova proniknuti

smeš li,

pogleda uprtog u bezdan sopstva

zapaliti baklju Dela

pogleda uprtog u noć,

u noć?

III

 

Ponosito živi kradete nam pogled,

zimzeleni, ruku uprtih ka nebu.

kakav je to hvalospev o večnom

Proturen međ’ mutne nenadane čežnje?

 

Sanjiv je ipak naš pogled u trezno,

taj raskorak nosi sopstvena ganuća

Nepojmljiva su sunčeva rađanja u nama

Svakim mu drhtavim zalaskom u beskraj

 

Ne zaboravimo ipak da mahnemo bar pesmom

il’ osmehom iznutra što pesmu već sluti

 

A neoprezni pomešaju san i privid

pa osude prolećne neboglede naše

 

*

 

A momenat straha:

njen muk već tu je:

unutrašnja jata

što htela bi vani

slobodu slutnje

za buduće drage

istog sunca što su

al’ taj drhtaj sveti

taj zov ne čuje;

i smelo lebde njenog iskušenja intervali.

Al’ ranjivog srca ko dete, već znamo:

Doći će kad je ne budemo zvali.

 

Sazvežđa sazvučja

 

I

 

Putniče preostalih pravaca

Snevaj sazvežđa sazvučja

Rečima raspetih razlika

 

Nezaobilaznice nizija nitkova

Nosite nebeski nagoveštaj

Svakom slučajnom skretnicom

 

Pesniče pogrešnih plavetnila

Naspram nespretnih nanosa

Zaboravi zaleđa zabluda

Zarad zanosa zvezdanih

 

 

II

 

Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…

Svet vri, oporih zabluda fokusiranih žaokom osrednjih;

Strast vrhovna opet zaboravlja flegmatičnog života opasnost.

Sklad – vrednost omraženih; zalud fantazije, žitelji odgovornosti!

Stroj večitih opravdanja zaustaviće fatalna žeđ okončanja;

Smer, vodilju oporavku Zajedništva fosilni žar oformiće.

Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…

 

 

III

 

Pogledom prigrli plamen prošlih prepreka podsvesti,

plamen preostali.

 

Ne negiraj noćas nagla nastojanja

Novom, neposrednom nizanju nežnosti

Niklih nezvano

 

Dvosmislenosti delanja dozvoljenim dosađivanjima

Daju dodatni doprinos

Dimanici događaja

 

Maštanja mladalački megalomanskih mera

Mislima mru

 

Dok dosledne dubine dokazuju dugovečnost

Danima dolazećim

 

IV

 

Odlučan, obostran odabir: opstanak.

 

Skrivenih, setnih sećanja skrojen

Ponor pred početkom predstojećeg.

Tek trenutak trezvenim težnjama-

Rast, a rastanak, rečima rasutim…

Rast, al’ rastanak – razumski redosled:

 

Vama veselja van vatrenih

Vremenskih vrtloga vrtoglavica.

 

Nastaviće nama nedosanjani nemiri

Nanositi nedogled nejasnih neobličja-

Nanositi nespokoj namera nastanka.

 

Sazdani svetlošću svevišnje svrhe

Stvaraćemo sklad sazvežđa sazvučja

 

 

 

Najnovejši prispevki

Kategorije

Arhiv