Tags

Related

Share

Židovska meditacija

Jasminka Domaš

Put čovjeka osvjetljen je kozmičkim svjetlom koje poziva ne samo da vidimo nego i da spoznamo Njegovo Sveto Ime. Duša udahnuta u čovjeka od Svetog, blagoslovljen neka je, čezne u tišini za ispunjenjem u cjelovitosti.
Mistično iskustvo za Židova izravna je spoznaja o čudu koje se jednom davno «dogodilo tamo» i koje se događa ovdje i sada.
Prije više od dva stoljeća hasidski rabin Nahman iz Braslava reći će svojim sljedbenicima neka pođu u polja izvan grada i tamo meditiraju, jer u dodiru s prirodom najprije će osjetiti neizrecivu tajnu stvaranja. Iz tog osjećaja punine rađa se sasvim nov odnos čovjeka prema svakom živom biću. U židovskoj mističnoj predaji ostala je sačuvana i uspomena na poznatog kabalistu Arija koji nikad u životu nije ubio ni na bilo koji način pozlijedio neko biće.
Sve stvari, sva bića oko nas, svi zvukovi postoje da bismo ih čuli i razumjeli.
Duša prebiva u čovjeku nastalom od praha zemlje kao u nekoj posudi. I tako zaštićena zahvaljuje Stvoritelju za postojanje, pitajući se ponekad je li čovjek stvoren prije Edena. Da ili ne? Sasvim je nevažno, jer na Nebu prošlost i budućnost su jedno. A za čovjeka uvijek je bolje da ne zna svoju budućnost, jer se može dogoditi da izgubi snagu i hrabrost kročiti stazom koja mu je određena na Putu do kraja vremena. Svatko u ovom svijetu, ma koliko mu bilo teško, mora izdržati onoliko koliko mu je određeno.
Sve svoje misli valja usmjeriti (kavana) Jednom i izreći mu molitvu svom svojom dušom i svim srcem svojim. A svako slovo koje čovjek izgovori slovo je jednog anđela koje povezuje čovjeka sa Svemogućim.
Baal Šem Tov je pisao: »Božija čudesa pripadaju onima koji se mogu koncentrirati na jednu stvar i sebe ograničiti», a rabin Dov Ber, jedan od najvećih mističkih učitelja hasidske škole, pisao je: »Učiću vas najboljem načinu da kažete Tora. Morate biti ništa drugo do uho koje čuje samo ono što vam univerzum govori. Onoga trenutka kada začujete ono što sami sebi govorite, morate se zaustaviti«.
Ponekad riječi molitve ne mogu preći preko usana. Nema riječi koje bi mogle izraziti ono što je u datom momentu u duši čovjeka. Ali već sama potraga za njima Milosrdnom je draga. Jer On ponekad želi, upravo to, da Ga tražimo, tišinom, vapajem, plačem. On zna da smo ne na kraju nego na početku novog puta. On je označen i prvim slovom alefbeta – alefom kojim je kroz Milosrdnog Njegov dah ušao u prvog čovjeka. Ono je i znak promijene, povezane s dahom – disanjem bitnim za ulazak u meditativno stanje.
Alef je vezan i sa sefirom Malhut – Kraljevstva, prasnagom kojom se Svemogući manifestira u stvaranju i kroz tu sefiru kao kroz usta univerzuma ulazi snaga svih drugih devet sefirota. To je i razlog da se slovo alef naziva kraljem svih slova, a kraljevstvo simbolizira kruna – Keter.
Jedna talmudska legenda govori o tome da kada se prorok Mojsije popeo u Nebo da je vidio Kralja Univerzuma kako na hebrejska slova stavlja krune i ona predstavljaju najviši duhovni stupanj slova. Tako su i dan danas slova hebrejske mistike na poseban način ukrašena.

Dvadeset i dva slova stvaranja

On ih je urezao i napisao.
On ih je premještao i odmjerio.
On ih je promijenio i njihovim izgledom
On je sve uobličio i stvorio.

Sefer jecira

Dvadeset i dva slova
On je urezao svojim glasom.
Ispisao ih svojim dahom.

Sefer jecira

Slovo alef ishodišna je točka svakog artikuliranog glasa i duhovni je korijen svih slova koji obuhvaća sve elemente ljudskog govora. Prema židovskim mističarima, u njemu je otkrovenje Izraela. Ono je načelo svega što jest i nije. Ono je bezvremeno, a istodobno svo je vrijeme u njemu. S jedne strane je nemjerljivo i nerazumljivo, a s druge svo razumijevanje koje čovjek postiže ima korijen u njemu. To je i slovo kojim počinje prvo od sedamdeset tajnih Božjih Imena, Elohim. S njime počinje i najvažnija riječ Ehad – Jedan. Bog je Jedan. Prvi, posljednji i jedini. Ime prvog čovjeka bilo je Adam. Slovo alef je i u prvom slovu proroka i glasnika Elijahua, navjestitelja novog doba i ime prvog čovjeka koji je otkrio monoteizam, Abrahama počinje alefom. Ono je i u riječi za vatru, hebr. eš – koja gori, a ne izgara i razara. Tom vatrom Svemogući privlaći pozornost čovjeka pokazujući mu pravatru. Alefom počinje i molitva «Ja sam Vječni tvoj Bog koji sam te izveo iz Egipta, iz Kuće ropstva«.
Prožimanje unutarnjom svjetlošću oživljava slova Tore. Svako od njih je posuda u kojoj su nepojmljive dubine Božanske svjetlosti, svjetlosti Šehine, Božje nazočnosti u našem svijetu. I zato pri meditativnoj vježbi o alefu ili nekom drugom slovu alefbeta znači da se treba usmjeriti (kavana) na unutarnje duhovno načelo svih stvari.

U meditativnoj tehnici vizualizacije važno je što duže zadržati sliku u unutarnjem oku, umu. Vizualizacija slova alef ulazi u poznatije vježbe židovske meditacije. Slovo alef može se zapisati i na papir i zatim prenijeti tu sliku u vizualno polje uma i tamo ga što duže zadržati. Ta vježba pomaže stjecanju kontrole nad mentalnim procesom. Alef se mora jednako moći vidjeti otvorenih i zatvorenih očiju. Toj meditativnoj tehnici, kako bi bila što uspješnija može prethoditi i nekoliko dana kontemplacije o alefu.
Poznata je i kabalistička meditativna tehnika vizualizacije alefa kojom se bijelom vatrom zamjenjuju odnosno spaljuju sve slike osim alefa. Vatru treba zamisliti s lijeve i desne strane alefa sve dok slovo ne bude zapisano crnom vatrom na bijeloj.
Sefer jecira također razmatra proces vizualizacije hebrejskih slova te njihovo «utiskivanje» slike u um i ta tehnika naziva se hakika, a izdvajanje slova i njegovo zadržavanju u unutarnjem oku, haciva.
Godine 1250. u Kataloniji se pojavila Sefer hatmuna, knjiga o obličju hebrejskih slova nepoznatog autora, koji ih je predstavio kao stvaralačku snagu i mističnu slike Božje emanacije i elemente Božanskog govora.
Za kabaliste u slovu alef duhovni korijen je svih drugih slova, a rabin Mendel iz Rimanova smatrao je da je Izrael na Sinaju čuo samo slovo alef iz kojeg su nastale sve zapovijedi i poruke.To znači da su hebrejska slova kanali stvaralačke snage i sredstvo prizivanja i privlačenja duhovne energije. Svako slovi ima svoju svjetlost i energiju.
U usmenoj židovskoj predaji ostao je zapamćen midraš o slovu alef koje se žalilo Gospodu: »Ja sam prvo slovo no unatoč tome nije svijet sa mnom stvoren». «Umiri se», odgovorio je Svevišnji, «svijet je stvoren pomoću Tore koja počinje Berešitom (Postankom),ali ujutro kada ću mojem narodu davati Toru, prva riječ koju ću izgovoriti počet će s tobom«.
Zanimljiva je i tvrdnja kabalista trinaestog stoljeća da nedostaje jedno slovo alefbeta te da će ono biti otkriveno tek u budućnosti. Slijedom toga i svi nesporazumi na ovom svijetu nastaju zbog manjkavosti slova, a nepoznati autor Sefer hatmuna upozorava da na tefilinu postoje dvije kutijice. Na jednoj koja dolazi između očiju stoji hebrejsko slovo šin koje umjesto tri kraka ima ucrtana četiri. Neki smatraju da upravo tako izgleda slovo koje nedostaje, koje je skriveno i čiji ćemo izgovor čuti tek u Budućem svijetu.
Poznata je i predaja da je Mojsije razbio prve ploče saveza s upisanim znakovima i da su slova tada odletjela u Nebo Stvoritelju. A jedan drugi midraš govori o rabinu koji je bio umotan u stranice Tore i kojeg su Rimljani tako spalili. Nakon rabinove smrti učenik je dozvao svojeg učitelja i pitao: «Što si vidio?» «Vidio sam kako gori pergament, ali slova, ona su odletjela u Nebo.»
U starim židovskim spisima sačuvano je također da je Gospod prije nego što će otpočinuti sedmog dana, stvorio prije toga hebrejska slova u obliku u kojem ih i danas poznajemo. Ona nisu samo znakovi nego i simboli koji oblikom i imenom uvode u središte duhovnosti.
Slova su dakle sveta i kroz sva vremena za Židove su izvor mudrosti, meditacija i vizije.
Ponekad se čovjeku učini da ne može učiniti ni koraka dalje, čini mu se da hoda u gustoj tami, ali Glas mu kaže da otvori oči i vidjet će iskričavu svijetlost Neba.
Svjetlo raspoznaje, jer zna za tamu, ali i za usplamtjeli plamen što suklja do Srca Neba i koji je povezan s Objavom na Sinaju. Pamti i «Bukteći oganj obavijen sjajem, usred njega, nešto nalik na sjajnu kovinu». (Ezekiel 1:4).
Midraš, koji istražuje, tumači, i ispituje biblijske tekstove, također povezuje plamen, vatru s Jakovljevim ljestvama koje su sredstvo uzdizanja u transcendentalno. Svemogući govori iz vatre.
Zohar spominje vatru tame. Ona dolazi iz potpunog poništenja misli i to je ona vatra, crni oganj kojim je pisana prva Tora.
U židovskoj meditaciji nalazi se i izraz vatra u vodi, pokazujući na prodiranje mudrosti u stvaranje, na sefirote Hohma i Bina. Na svjetlo koje je bilo prvo što je Vječni unio u postojanje osvjetlivši snagu svog Božanskog stvaranja.
Meditaciju o svjetlosti poznaje i mistična židovska Knjiga Bahir.

«Što je božanska prisutnost?
To je Svjetlo prve svjetlosti
koja je u mudrosti.»

Svjetlost te okružuje svih dana tvog života i zato je u Izaiji (11:12) zapisano:

«Na njemu će duh Gospodnji počivat
duh mudrosti i jakost
duh znanja i straha Gospodnjeg.»

Znanjem prepoznajemo istinu. Strah od Boga blago je Tore. Čovjek mora prvo osjetiti strah pred Bogom i onda početi učiti Toru. Strah je u dlanu Božjem u kojem je i Njegova snaga.

Prodahnut će ga strah Gospodnji,
neće sudit po viđenju
presuđivat po čuvenju
već po pravdi će suditi ubogima
i sud prav izricati bijednima
na zemlji.

Izaija (11:13)

Što je strah od Boga? Prvo svjetlo.

«Osvjetli li Gospod naše
oči svjetlošću Njegove Tore
usadi li u naša srca strah pred Njim
možda ćemo biti vrijedni
poznati ga.
On će osvjetliti srce.
Probuditi u njemu razumijevanje
učinit će da srce sjajem sine».

Bahir

Svjetlo je stvoreno prije svijeta i dokaz je da je Budući svijet prvi stvoren. U kabalističkoj terminologiji koncept primanja odgovara svjetlu, a davanja, posudi. Tohu – kaos i konfuzija i Bohu – praznina i pustoš aludiraju na prve posude u kojima se pojavljuje deset sefirota. Riječ je o raznim vidovima Božanskog djelovanja, o sferi Božanske emanacije. One su kao odjeća u kojoj se skriveni Bog otkriva i djeluje u svemiru, kanali kroz koje se propušta Njegova svjetlost. Nazivi deset sefira su: Keter – prijelaz od Božje latentnosti do aktivnosti zbiva se u Keteru, najvišoj kruni. Taj stupanj je neshvatljivo, apsolutno jedinstvo, potpuno neopisivo. U slijedećim sefirama Hohma i Bina počinje građenje i stvaranje univerzuma, kao i onoga što dijeli stvari. One su paralele emanacije iz Ketera i predstavljaju aktivan i prijemčiv princip. Dok prva trijada predstavlja prijelaz od Božanske do duhovne stvarnosti, druga trijada je Izvor moralnog reda. Hesed označava Božju ljubav, Gev a urje moć pravde iskazane kao strogost ili kazna. Iz njihovog jedinstva proizlazi sefira Tiferet, samilosti, ljepota Božja koja posreduje između Heseda i Gevure, između životodavne moći i suprotne moći, i kontrolira ono što bi se inače pokazalo kao preobilje ljubavi. Sljedeća trijada je izvor psihičkog i fizičkog postojanja – Neca je vječnost Boga, Hod Njegova veličanstvenost, a sefira Jesod je temelj univerzuma, života i vitalnosti dok je sefira Malhut kraljevstvo, nazočnost božanskog u svijetu. Ono nije vlastiti izvor, nego ono što istjeće iz drugih sefirota «iako samo ne svijetli, ono odražava sve ostale kao što svjetiljka odražava sunce», napisano je u Zoharu. To je točka u kojoj vanjski svijet dolazi u dodir s Gornjim sferama, manifestacijama Božanskog, sa Šehinom, «majkom sveg živog». Kabalisti smatraju da se upravo ono nedostižno i sakriveno u Božanskom transcendira kroz sefirote. U sefirotima postoji samo rasutost Njegove svjetlosti.U procesu emanacije zbiva se prelazak od Božanskog do duhovnog, od duhovnog do moralnog, od moralnog do fizičkog. Rezultat tih zbivanja nije samo vidljiv svemir nego beskrajan broj duhovnih svjetova koji postoje izvan fizičkog svemira u kojem živimo. Ti svjetovi, sakriveni univerzumom, čine vrlo složenu strukturu, podijeljenu na razne stupnjeve i oblike koji se jedino mogu opisati kao simboli i oni se nalaze u tajnama Tore koje se otkrivaju u mističnom učenju. Sistem sefirota može se vizualizirati kao drvo ili čovjek ili krug, u tri trijade ili tri stuba. Sefiroti u desnom stubu označavaju milost ili svjetlost, lijevi stub, označava strogost, odsudstvo svjetlosti, i srednji stub koji označava sintezu desnog i lijevog. Svaka sefira je svijet za sebe, dinamičan i prepun uzajamnih složenih odnosa s drugim sefirotima.
Židovsko mistično učenje o sefirotima omogućava kabalistima da uče o pojavi Boga u ovom svijetu, da identificiraju Božansku supstancu u svim predmetima i zbivanjima. Ona nudi načela pomoću kojih se sve stvari i zbivanja mogu tumačiti kao Božanske manifestacije. Slijedom toga da bi posuda primila svijetlo mora imati vezu sa Svetim, blagoslovljen neka je.
Sam čovjek je posuda. U konfuziji on ne vidi svjetlo. Razlomljena posuda je izvor zla. A razlog zašto prva posuda nije mogla držati svjetlo bio je u tome da u ljudsko postojanje uđe zlo kako bi mogao djelovati koncept dobra i zla, slobodne volje i izbora. O tome govori i midraš «Bog je stvorio svijet i uništio ga.»
U kabalističkoj terminologiji druga posuda, popravljena (heb. tikun) prima svjetlo. I to je Bohu, praznina iz koje se rađa mir. Posuda je morala biti prazna da bi mogla primiti svjetlo. Tohu, kaos je intermedijalno stanje između mogućnosti i ostvarenja.
O svjetlu je ljudima volio govoriti i rabin Menachem Mendel Šneerson za kojeg je sve pitanje povezanosti i svjetla duše koje je rasprostranjeno po cijelom svijetu. On smatra da sav svijet i njegova tama mora biti osvjetljena. I to je cilj stvaranja. A čovjek? On kada pronađe svjetlo mora ga proširiti kako bi njegove zrake doprle do najtamnijeg kutka. To osobito vrijedi za svjetlo koje u nama sjaji, jer nam je dano da učinimo nešto novo, nešto što će zahtijevati osobni napor, prevladavanje teškoća. Jer nema mjesta gdje naša pomoć i znanje nisu potrebni. Tipično za hasidsko gledanje na stvari, rabin Nahman iz Braslava je govorio da ukoliko sveti čovjek traga samo za Bogom i ne podučava druge, on će pasti na prvu, najnižu razinu, bez obzira na to koliko je u međuvrenu duhovno napredovao i podigao se u visine.
Čovjek je načinjen tako da djeluje kroz zemaljske stvari. Zašto? Jer je svijet osvjetljen na način da Sveti prođe njime. To je moguće samo uz duhovnost ljudi u svakodnevnom životu. I zadaća je svakog pojedinca da bude u svijetu, ali da se neprekidno uzdiže.
Rabin Šneerson je učio svoje haside: «Neke zrake svjetlosti u ovom su svijetu skrivene. Neke od njih ipak možeš naći kada spoznaš Svemogućeg na svom putu i kada ga nalaziš u svemu što činiš. Tada su te iskre svjetla tu i oslobađaju te.»
Ljudsko iskustvo je dragocjeno. I ništa se ne dešava slučajno. Padovi čovjeka su teški i ma kako se činilo proturječnim Bog ponekad upravo onom kojem je namijenio posebnu misiju zadaje mnoge teškoće i patnje iskušavajući ga poput Joba, ali to naravno nije bez razloga. Obveza je onog tko se vrati iz tame da donese sa sobom svjetlo, jer mora koristiti svoje iskustvo kako bi se svojom snagom uspinjao i pomagao drugima da svladaju prepreke.
Judaizam smatra da onaj tko se izdaleka vratio da je veći od onog koji je stalno bio u blizini Milosrdnom. Nije dakle najvažnije gdje stojimo, nego s koliko snage nastojimo biti na pravom putu.
Židovska meditacija o svjetlu usredotočena je na njegovo unošenje u svijet. A onaj tko čini drugačije, unosi tamu.
Onaj tko je griješio i vratio se na pravi put transcendira cjelokupan poredak i veže se sa Stvoriteljem, idući iz tame u svjetlo. I tako njegova tama postaje svjetlost. Meditacija o Božanskom svjetlu duboko je ukorijenjena u židovskom misticizmu i uopće u židovskoj religiji.
Tijekom povijesti pojavilo se više meditacija o Božanskom svjetlu ili Izvoru koji prodire u univerzum i kojeg unatoč svemu tome ponekad nismo svijesni. A ipak to svjetlo bilo je tu od samog Početka: «I reče Bog: «Neka bude svjetlost!» I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.» (Postanak 1:3-5).
«Nadalje, naredi Izraelcima da na svjetlo donesu čistog ulja od istupanih maslina, tako da svjetlo neprestano gori» (Izl. 27:2o).
Ono je povezano i s učenjem Pnimiut ha Tora koje se odnosi na otvoreno Božansko objavljenje, vezano izravno uz svojstva ulja koje ima mogućnost osvjetljavanja kao što Tora ima svoje snažno unutarnje svjetlo.
Svjetlost u židovstvu ima svoju dublju i važniju dimenziju od one predodžbe koju ljudi obično imaju o njoj. Jer svjetlost predstavlja praiskonsku energiju stvaranja univerzuma, slojevitost i eteričnost. Ona je duša u očitovanju Božanskog. Pritom svjetlost Tore i njezinih zakona, odstranjuje mrak,ali je potrebno stalno povečavati množinu svjetala i kroz stalni trud i napor širiti svjetlost Nauka donoseći svijetu poruku ohrabrenja.
El Šadaj, Svemogući i Svedostatni tvorac je svjetla kao simbola tajne stvaranja, vječne energije duhovnog rasta. Gospod kao tvorac svjetlosti uvijek je s čovjekom.

«Tvoj je dan i noć je tvoja,
ti učvrsti mjesec i sunce»

Psalm (74:7)

«On načini svjetla velika»

Psalm (136:7)

«On određuje broj zvijezda
svaku njezinim imenom naziva»

Psalm (147:4)

«Ti si očuvao moje noge
od pada,
da pred Bogom hodam u svjetlosti živih»

Psalm (56:14)

«Objava riječi tvoje prosvjetljuje»

Psalm (119:130)

«Prosvijetli me da naučim zapovijedi tvoje»

Psalm (119:73)

«Gospodine ti moju svjetiljku
uzdižeš,
Bože, tminu moju obasjavaš»

Psalm (18:19)

«Reknem li: Nek me barem,
tmine zakriju i nek me noć
umjesto svjetla okruži!
Ni tmine tebi neće biti
tamne.
Noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost»

Psalm (139:11-12)

«Ja kročim putem zapovijedi tvojih,
jer si mi prosvijetlio srce.»

Psalm (119:32)

Duša u čovjeku svjetiljka je Milosrdnog koja otkriva bogatstvo suosjećajnosti, svjetlost koja vodi iz mraka izgnanstva prema velikom svjetlu spasenja.
Prema židovskoj predaji u mesijansko vrijeme mjesečevo svjetlo ponovno će postati jako kao i sunčano. A prema Talmudu Sunce je bijele boje, ali čini se crvenim, jer ujutro dok izlazi njegove se zrake odbijaju o ružine latice edenskog vrta.
Bogu se često pridaju atributi svjetlosti. On je «blistav od svjetla» (Psalm 76:5), «odjeven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću ogrnut kao plaštem». (Psalm 104:2), «od bljeska pred licem njegovim užga se ugljevlje plameno» (Psalm 18:3)
I kao što je HaŠem, Tvorac i Gospodar naravnog svjetla, tako on prosvjetljuje čovjeka svojom rječju, učeći ga da se drži Njegova zakona kako bi hodao u svjetlosti i širio svjetlo.

Ponekad valja se upitati koliko jedna mala svječica može unijeti svjetlosti u tamu. Mala, treperava svjetlost obasjava čovjekovu nutrinu i neda da nestane njegova veza s duhovnim. A mudri kralj Solomon reče: «Vidjelo je duša čovječja».
Plamen svjetlosti olakšava duši put prema Nebu čineći da barem trenutak proživimo u miru. U svjetlosti sabiremo se u vremenu i iz vremena u kojem je duh u borbi za svakodnevno proživljavanje suviše daleko.Osjećamo kako Svevišnji čeka da mu se pridružimo. I da nas treba. U tami On vidi zemlju.
Put ka židovskoj meditaciji o svjetlosti vodi kroz promišljanje o sebi samima kao svjetlosti koja drugima daje svjetlo i ne treba zaboraviti da je svjetlo Prvog dana stvaranja Svevišnji dao u ovome svijetu pravednicima. I nosimo tu svjetlost u srcu. I nedajmo joj da nestane. Jer ovo doba kao i ono prije njega neće preživjeti zbog zlih, nego će svijet opstati zbog pravednih, dobrote, suosjećajnosti i ljubavi. Na svakome je da razgrne pepeo i kaže: «Da, ovdje još ima žara, ovdje još ima nade i u tome nisam i ne smijem biti usamljen. Dio te nade, dio te svjetlosti u svijetu su i svječice hanukije koje govore da se jednom davno čudo dogodilo tamo, ali da je čudo moguće i ovdje.
Na jednoj svijeći možeš upaliti tisuće drugih, ali to neće umanjiti tvoju svjetlost.
Ono što Gospod namijeni čovjeku nitko mu ne može oduzeti. Svjetlost duše vodi čovjeka ka čovjeku, vodi ga ljubavi prema Svetom.To je i put prema Budućem svijetu. Postoji nešto što pripada dinamici duhovnog. A židovski mudraci uvijek su govorili da kako se mrak u svijetu povećava tako se povećava i svjetlost Tore.
Postoji tajna svijeta kao što postoji i tajna Tore. A opet sve je u unutarnjem svjetlu čiji smo svi mi dio.
Stvoritelj je Bog svih ljudi i svega što postoji. On je stvorio snagu i moć da je obnovimo. Stvorio je svjetlo i tamu. Onaj tko čini dobro unosi više svjetla u svijet. Onaj tko čini drugačije unosi tamu. Onaj tko je griješio i vrati se na pravi put transcendira cjelokupan poredak i veže se s Pravednim idući iz tame u svjetlost. I tako njegova tama postaje svjetlo.
Kada svjetlost prodire u tamu, iznova se stvara tama, kada se tama preobrazi u svjetlo od nje više ne nastaje tama.
Povratak se zbiva u trenutku. U jednom času čovjek je još udaljen od Gospoda i svog jastva, u slijedećem momentu on je s Njime. I zato povratak nije vezan uz vrijeme.
Veza između svjetlosti i Sveprisutnog vodi nas dalje, jer Bog nije samo Onaj koji stvara svjetlost, On jest svjetlost. I zato se i na kraju židovske molitve Amida kaže: «Blagoslovi nas, naš Bože, svjetlošću svoje prisutnosti».
Isaak Lurija, kabalista šesnaestog stoljeća govorio je o početku stvaranja i postojanja kao o prostoru univerzuma koji otvara Božansku svjetlost. Ona je i danas tu i nudi se da ju primimo.

Zauzmi meditativan položaj.
Sa svakim udahom primi u sebe Božje svjetlo.
Osjeti njegovu toplinu i zračenje.
Kreativnu energiju.
Tvoj duh neka spozna
boje Njegove svjetlosti.

Sa svakim dahom
ispunjava te svjetlost Gospoda.
Ona ti daje snagu
i jasnoću misli i duha.
Sa svakim tvojim dahom
kroz tebe prolazi Božanska svjetlost.
Lijeći te.
Iscjeljuje te.

Sa svakim tvojim dahom i izdahom
primaš Božansko svjetlo.
Ono je poklon koji ti daje Nebo.

Božanska svjetlost.
Božja nazočnost.
U tebi osvjetljenom i pročišćenom.

A drevna, mistična knjiga Zohar također piše o Prvoj svjetlosti.Tu svjetlost Bog je pokazao Adamu koji je njome mogao vidjeti s jednog kraja svijeta na drugi. Tu svjetlost pokazuje Gospod i Davidu, pa je on vidjevši je, zapjevao u Njegovu slavu «Kako je mnogo u tebe dobra, koje čuvaš za one koji se boje» (Psalm 31:19). To je ista svjetlost kojom je Gospod pokazao Mojsiju zemlju Izrael od Gileada do Dana.
Predviđajući dolazak triju grešnih pokoljenja: Enoha, Potopa i naraštaja kule babilonske Svemogući je odlučio tim naraštajima uskratiti uživanje u svjetlosti. Zatim ju je predao Mojsiju u vrijeme kada ga je njegova majka skrivala, prva tri mjeseca nakon rođenja. Prema talmudskim legendama, kada su Mojsija odveli pred faraona Tvrdokorni mu je opet oduzeo svjetlost i nije mu je davao sve dok se nije popeo na goru Sinaj da bi primio Toru. Od tada ju je Mojsije imao sve do kraja života i zato mu se nijedan sin Izraelov nije mogao približiti ukoliko ne bi zastro svoje lice pokrivalom. (Izlazak 34:33).
U Zoharu je također zapisano: «U svakoj riječi sjaju mnoga svjetla». A u 12 st. španjolski kabalist Abraham bar Hija uočio je da su sjetlost i misterij Tore jedno. A svoj zaključak izveo je iz toga što hebrejske riječi or svjetlost i riječi tajna – raz imaju jednaku brojčanu vrijednost 207. Zohar također ističe da kada je Bog rekao: «Neka bude svjetlo» da je mislio na misterij koji svojom svjetlošću zraći kroz samu Toru. I to skriveno prasvjetlo stvaranja, koje je bilo suviše plemenito da služi stvorenjima jeste ono svjetlo koje je Elohim unio u Toru. U mističnim meditacijama kabalist Abraham ben Hija «hvata jednu zraku neiscrpnog svjetla».
Snaga povratka nije vezana uz vrijeme. Svjetlo je skriveno. Ali ne i Izvor svjetla. Izvor svjetla je svugdje, učio je rabin Šneerson.

Jedna od meditativnih vježbi zabilježena je u hasidskom misticizmu kao Oblikovanje poruke. Riječi snažne poput krika ne smiju preći preko usana. Ta vježba snažne poruke u tišini može se izvesti i među mnoštvom ljudi. Poruka se uzdiže iz daha, izlazi iz pluća i ulazi u um. I tada treba početi moliti zaboravljajući na sve oko sebe.

Moli za Božju nazočnost. Uđi u univerzum misli povezujući sve stvari i sva bića u jedno. Kopno i more. Nebo i Zemlju.

Ponekad zaboravljamo da je krv našeg tijela u srcu koje kuca onim ritmom s kojim smo poslani u postojanje. U iznenadnoj promijeni koja obuhvati čovjeka javlja se strah, tijelo počinje podrhtavati i zatim osjeti se smirenje. Otvaraju se Peta vrata Razumijevanja pokazujući čovjeku da je Gospod s njime. I tada se prepoznaje Put istine. I bivamo svjesni da je ono Dole povezano s onim Gore. Za zaboravljanje nema isprike.

Jednom je rabin Dov Ber iz Lubovića, sin rabina Šneura Zalmana učio u svojoj kući, a odmah pored njega u krevetiću je ležala njegova kćerka. Iznenada, vrteći se pala je na pod i počela glasno plakati. No u svojoj dubokoj koncentraciji rabin Dov Ber ništa nije zamijetio. Njegov otac rabin Šneur Zalman koji je proučavao svete knjige u pokrajnjoj sobi došao je i podigao dijete i vratio ga u krevetić rekavši sinu: «Toliko su ti misli (kavana) usmjerene na ono o čemu razmišljaš da ne zamjećuješ što se događa oko tebe. Ja nisam kao ti. I onda kada sam duboko u kontemplaciji još uvijek mogu čuti glas onoga tko me treba.»

Nebrojeno puta u životu čovjek zaboravlja na Božju nazočnost. Ali Šehina je zajedno s njime u galutu. I kada osjetimo prazninu treba potražiti čisto mjesto, misliti o Knjizi života, Svetoj Tori i ne dopustiti mislima da i na trenutak budu usredotočene na nešto drugo, pa čak i onda kada jedemo ili govorimo.
Srce vodi bitke između dobra i zla i ono je kralj duše. Hebrejska riječ za srce je lev i njezina je brojčana vrijednost trideset i dva upravo koliko ima staza mudrosti na Drvetu života pokazujući da su Božja Slava i Srce Neba identični.

Tvoje srce neka bude s Pravednim, svo vrijeme, sve sate, ne misli ni o čemu drugom, nego samo o Njemu. I osjetit ćeš misterij Jednog. I svoju dušu kako Ga dotiče.
Tvoje će tijelo biti polje Šehina.