BERLINSKE KABARETSKE

Ne baš sasvim uvjerena da je to bio

njezin izbor, stoji pred 231 vratima

zagonetne palače i bespomoćno gleda

ključeve, ne znajući, kojim koja vrata

otvoriti.

I drugi ih promatraju na čas i zatim

žurno odlaze dalje, jer tko bi još na

ključeve vrijeme gubio kada se ono

ionako sve više ubrzava.

„ Uskoro će doći kraj, zgrabi sve što možeš“,

kažu joj i hitaju nekud dalje.

A ona stoji i gleda u snijeg koji se niotkud

stvorio i prekrio gradove i vidi vode koje

polja plave i sve sapiru.

A drveće i životinje kao u potopu, sve se u

jedan lijevak uljeva, dok ona svakoga dana

prebire i odbacuje stvari za koje je još do jučer

vjerovala da bez njih ne može.

„ S ormarima se ionako ne leti“ kaže joj Vera

Fischer, slikarica s Onog svijeta.

I ona se smije kao da se ništa nije promijenilo

od vremena kada joj je pjevala pjesme, Njemačka, tu negdje 1936.

Art deco se već bio umorio, a svijet iznenada poludio.

I ničim nije tad pokazala da joj se zebnja u srce uvukla

dok je slikarica pjevala i opasno auto, kojim su se vozile,

zaljuljala.

Ali, znala je ona zašto joj pjeva baš one berlinske,

kabaretske, vozeći sto na sat u kafkijanskim zavojima

života.

I tada je još rekla, ne bez ironije,a opet blaga,

„ Gle i ona bi se otisnula samo ključ palače što otvara Peta

vrata još nije pronašla“.

A onda se iznenada na Jakovljeve ljestve popela i umjesto

pokreta rukom doviđenja i zbogom, mahnula je papirom s

portretom svoje druge i nestala, znajući da će ona unatoč

i usprkos svemu vječno zaigrana ko’ dijete stvarati ono nešto iz Ništa,

držeći se za hebrejsko slovo ajin i uputivši se, a kamo li drugdje,

nego ravno u srce neba.

 

BESKRAJ

Velika ljubav. Priprema za samoću.

Za Ništa iz čijeg si sjemena posijana.

Hoćeš li se ponovno na zemlji pojaviti,

sanjajući je u nastajanju , nestajanju i

ponovnom dolaženju, ili ćeš ostati tamo

negdje u dalekoj sferi čekajući da nađeš

ono što se za života činilo izgubljeno.

Velika ljubav, kako na nebu tako i na zemlji,

slušaš valove koji dolaze iz školjke tajanstvenog

svemira,

A On te gleda kako stojiš na rubu Njegovih

univerzuma dok zrak i voda oko tebe poprimaju boju

opala u prozračnosti etera.

I čeka na tebe, strahujući zbog one jedne, jedine sekunde,

u kojoj se kolebaš držeći se za odjeću svijeta.

A onda sve postaje cjelina, svijest u Svijesti, Jednoća.

Ljubav bez samoće. Beskraj Ein sofa, Beskrajnog.

I ti u kaleidoskopu kozmosa postaješ odraz svjetla iz Svjetla.

I nema više sreće i nesreće. Samo postojanje u beskonačnom

stvaranju, prožimanju i obuhvaćanju, u onom što još nema oblik

I u onom što već svjetluca dotaknuto česticama Živuće duše, Nešama haim,

dah iz Daha.

  

GALGAL ( krug prema naprijed, krug prema natrag ) 

Koliko koraka treba napraviti

da bi se Kuća pronašla ?

Da bi nas Peta vrata propustila ?

 

Bilo je to jedne noći na stazi

prašnjavoj dok sam

preskakala kamenje.

 

Pogledah tad u Nebo.

I vidjeh mjesec sjajan 

na Putu koji je osvijetljen.

 

S koracima lakim povezao se

Početak s krajem, Kraj s početkom.

Tada uđoh kroz Peta vrata, jer Ti si

vidio svoj pečat na mojem čelu.

I iščitao svoje Izričito Ime

u mojem srcu.

I  tu, baš na tom mjestu

Svjetlost HaMakoma se urezala

 u tamu.

  

GEFILTE FIŠ

 Gdje si to progutala ?

Kada si se počela gušiti ?

Pokušavaš se sjetiti Izlaska iz Egipta

i tijesta koje još nije kvasalo.

I vadiš kost iz grla, gefilte fiš vječno

ima čudan okus pogroma.

Ukrajina, tko zna koje godine ?

Ma daj, ne pravi se luda kao da ne znaš.

Poslije preobučena u muško odijelo

hodaš od zaseoka do zaseoka upadajući

u dubok snijeg i dok se koprcaš iz njega , izmišljaš

što je sve učinio wunder rabi, pitajući se  kome ćeš to

pričati.I za priču što možeš dobiti ?

Hasidi su tek osnovali svoje dvorove.

Čini ti se, odjevenoj poput njih, da ti baš

lijepo pristaju bijele dokoljenke.

I u nekom kutu mračne gostionice

izmišljaš priče, znajući da bi ti i pripovjedač

iz Mezriča na tome pozavidio.

I toliko se unosiš u riječi da ne primjećuješ

hladnoću , ali ruke ti drhte dok ispijaš

čaj, onaj ruski, tamni i dvije kapljice padaju

ti na koljena..

Poslije, tu negdje, sa strahom

otključavaš poštanski sandučić.

Što je stiglo , sumnjičavo se pitaš?

U 21 stoljeću nitko nikoga ne zove da se

hitno javi na Ustaško redarstvo.

Daj se već jednom smiri i izvadi kost iz grla

I odluči što hoćeš, na primjer prestani postavljati pitanja.

Ti, tipičan izdanak loše povijesti i neka jidiše mame oprosti,

jebene sreće.

Za pristojnost ionako više nitko ne mari.

Navečer skidaš sve slojeve sa sebe i uvlačiš se u utrobu vode.

Dobro ti je, ali ne daš se prevariti, strepnja je jača premda je u

badecimeru ugodno, radio svira i gore mirišljave svijeće.

Onda ustaješ i znaš da ćeš u mikve, potopiti se, nestati

i zatim pojaviti iznad vode ponovno rođena, a ipak ista,

Vječno na putu od Litve, Krakova i Bergena, sve tamo do Zagreba

i Jelačić placa. I čekaš, neprekidno čekaš da ti On napokon kaže :

„ Mala , ostani sa mnom i ne vraćaj se više „.

  

HRAM

Na stepenicama nedaleko

od hrama pokušavala je

navući cipele prošavši pored

trgovca kristalnim ogrlicama.

I tada joj je jednu na dar poslao

po crnokosom dječaku kojeg je

upitala:“ Zašto ?“

I on joj ponovi riječi prodavača

koji je bio zaokupljen cjenjkanjem

s kupcem za svoju robu.

„ Jer je na njezinom licu puno svjetlosti“.

 

I dok se dan u hladnom ozračju života bijeli,

ona više ne zna ime grada u kojem se to zbilo,

  ni ime hrama.

Ne pamti ni lice prodavača.

Samo svjetlo ljubavi u njoj još

živi dok gleda nepomična u

ogrlicu od kristala obješenu

 na svjetiljku.

I ruke svoje na srce položi kao

da time svu svjetlost svijeta

 može sačuvati.Svu ljubav neizmjernu,

zadržati.

 

ONA

U zagrljaju je usnula ponirući

u dubok zdenac apsolutnog

mira i savršene sreće.

I zatim se probudila oprezno i

polako ustajući dok su s tijela kapale

blistave kape cjelovitosti.

 

PISMA

Ona stalno piše pisma.

Što ćeš, valjda je to nekakva

židovska fora.

Ali da nije bilo takvog Herzoga,

Below ne bi dobio svog nobela.

A ona ? I dalje piše. Danas,

predsjedniku države, sutra

pučkom pravobranitelju, zatim carini

i gradskim vlastima.

Odgovaraju joj savjetnici, nadležna

ministarstva i sudovi.

Ali, stvarnost se ne mijenja.

I baš jučer, podsjetila me da  i bivši

muž piše bivšoj supruzi u Amosovoj

Crnoj kutiji.

Pisma idu, ovamo i onamo.

I onda ona zaboravi i na Amosa Oza

i otvara kompjutor i šalje e-mail

„tamo daleko „.

Da, baš kao u pjesmi.

Al’ odgovor ne stiže i kaže sebi :

“ Samo ti zaviruj, ali ničega nema,

čak ni u spamu.

A da i nađeš odgovor u spam bi valjda

i spadao.

Poslije se pita :“ Da sam svaki put

kad sam odgovor tražila samo jedan

suncokret zasadila, kakva bi to bila

veličanstvena polja sunčanica „!

I vidi se kako hoda kroz polja, hoda

i samo hoda….

I onda odjednom umorna sjeda na kamen.

Otkud sad kamen u polju sunčanica ?

Šma Israel, je li da to nije važno ?

I Adonaj se napokon smiluje.

Ma ne, nije dobila odgovor na ono što ju

je zanimalo, samo je usnula snom mirnim,

 pravednika.

A ujutro, tko će ga znati zašto i zbog čega,

razmišlja o tome da je smrt tek noć između

dva dana.

A dan , traje kratko. I odjednom je sigurna

da onaj tko je izgubljen, u ljubavi ponovno

biva pronađen.

I od tog dana više nijedno pismo nije napisala

ni poslala.

 

POSTANAK

Jutros je premrežio svemir nitima

koje su blještale na Svjetlu, jer bio

je dan Prvi.

I učvrstio ih je poput struna.

„ Ali čemu stvaranje“, pitao se Adonaj,

„ako je glas samo moj ?“

I zrak je zatitrao od daha iz kojeg se pojavio

svod odijeljen od voda.

A onda je postavio na nj nebesku violinu i nježan

zvuk razlomio je kozmičku tišinu u bilijune

komadića kristalnog ogledala koji će stići u

ruke vidjelaca.

Tama se već bila povukla s bezdana i samo je

duh lebdio nad vodama rađajući uvijek ponovno

zvuk iz kojeg je izvirala energija, materijalna i ne

materijalna, putujući dalekim prostranstvima

mesijanskih galaksija.

Kako se Sveprisutni samo radovao ! Ali, anđele još

nije stvorio i nevoljko, na čas, iskusi osamljenost

svojih univerzuma.

I dotakne blješteće strune koje je kroz sve stvoreno

i nestvoreno provukao.

I cijeli se svemir pokrenuo, zanjihao i oglasio.

I zvuk je vibrirao dotičući Njegove krugove, jer

baš tada Svemogući je čovjeku glazbu podario.

 

SAŽIMANJE

Ponekad pomisliš:“ Bilo bi dobro da sve

zaboraviš“ i pitaš se kakav je to osjećaj

probuditi se bez sjećanja, bez svijesti o danima

koji su prošli.

Čini ti se silno izazovno, ti kao nova ploča

položena u pijesak i na njoj ničeg.

 

I zatim samo zvuk pustinjskog vjetra koji ispisuje

tvoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

I pokušavaš vidjeti sebe, onu koja se još iz pijeska

nije podigla i kroz vremensku pukotinu u svijet

procurila.

A onda ipak, biva ti žao zaboraviti dane i godine

prelijepe, riječi i dodire ljubavne, ljeta i snjegove

pune svjetlosti, u nježnost umotane.

I molitvu ne želiš zaboraviti, onu koja te čistila, snažila,

štitila i izdvajala dok si uranjala umirena i utješena u prizmu

čudesnog kozmosa.

I taj blagoslov nad svim blagoslovima još kaplje kao gust, slatki

nektar kroz prostor koji ti je On ostavio, onda kada se sažeo i u

najdublju dubinu samoga sebe povukao i ostavio ti mjesta da se tražiš,

tragajući za Njim.

Tako ipak znaš da ništa, baš ništa nećeš zaboraviti.

I u tebi još samo čežnja raste za beskrajem pustinje i Njegovim

zvijezdama nebrojenim i morem tišine u koju ćeš se izliti i s

njome stopiti i nestati, postati Ništa i u tome biti sve.

 

ŽENA SUFI

 

                                                                        Sufijska  knjiga nije od tinte i slova, ništa drugo

                                                                        nije, već srce bijelo kao snijeg.

 

                                                                                                            Rumi

 

S godinama srce se umori i isprlja,

a i snijeg već odavno nije što je bio.

Samo Ti ničim dotaknut, ni od koga

načinjen i neokrznut svijetom putuješ.

 Pogledavši kroz svoje nebesko okno i

vidiš ženu i kažeš bićima vidljivim i

nevidljivim oko sebe :“ Od nje, bijelo

srce hoću „.

A ona ga moli i zaklinje i sve u njoj viče:

„ Pusti me, zaboravi me, što te briga kakvo

srce imam, kada za to bude vrijeme ionako

sve ćeš znati što mu je na površini bilo, a što

u dubinu najdubljeg palo.

I otima se za srce onakvo kakvo ima, ni crno ni bijelo,

ne želeći biti prosijana kroz Njegovo sito.

Ni kao srebro Izaije taljena, sa snovima koji se na

ugljevlju žare, venu i nestaju.

A onda zašuti i šuti i šuteći čisti svoje srce, prelazeći

daljine, tonući u neizmjerne dubine, odlazi i vraća Mu se.

I kad naposljetku njezino srce postane poput snijega

pomislit će :“ Sada je valjda i putovanju kraj“, a On će je

 gurnuti u novo postojanje i ljudi će reći :“ Gle,

žena sufi sa srcem bijelim kao snijeg“.

I ona će tada biti knjiga koja nije od tinte i slova.

I bit će nulto polje i bijeli oganj nad crnim.

Medij za Njegovu misao, s tijelom za djelo.