Najnovejši prispevki

Kategorije

Arhiv

Kada sam poludeo

Kada sam poludeo 

ili 

Pohvala potpuno beznačajnom trenutku

 

1. 

 

kada sam poludeo

sve je krenulo na bolje

 

rešio sam hroničan

nedostatak vremena

sada sam ga imao na pretek

 

pravi život je napokon

mogao da počne    

kratko vreme

osnovni uzrok ludila

eto to mi se dogodilo kada

strune u meni više nisu mogle

da podnose da mislim kako je

nešto obavezno

 neophodno uraditi

upravo u odredjeno vreme

 koliko je obično

potrebno da bi se popila kafa

za koliko vremena šoljicu kafe

popije normalan čovek eto ta normalnost

me je i dovela do ovoga

 

ludilo me je oslobodilo

osetivši šta znači sloboda

prvi put od kada sam

postao svestan

 kada nije bilo prinude

prvi put toga časa počeo sam da se

smejem punim plućima

 kao lud

 

ispijajući kafu u blaženom pomračenju

dok je noć smenjivala dan i dani

noći   

iz čistog inata

sveteći se za sva ona kafenisanja na brzaka

 jedva ostavši živ od tahikardije

čak i da sam hteo

ništa ozbiljno nisam ni mogao

da radim bio sam lud

niko me više nije pritiskao jer

kao što je poznato

uglavnom svi beže

      od sumanutih

 

budio sam se u neka jutra i

nisam želeo tudju muziku

tu ipak neizbežno suženu svest

mogao sam da podnesem samo neograničeno

poput kiše

 vetra

 jezika bogova

premda sumašedši ali setih se Kejdža

kaže slušajte Betovena Mocarta

videćete oni su uvek isti

ali zvuci saobraćaja

nikada se ne ponavljaju

 

slušao sam sonate loše

zavrnutih slavina  

slušao muziku dolmena u Bretanji

simfonije stalaktita odsvirane

usamljenim tonom    

jednom u nekoliko vekova

 

žedan toga zvuka od koga čovek

nikada ne žedni koji će napraviti prasak

proboj    

revoluciju   

nešto mu je smetalo

u meni i znao sam da moram da uradim

svoj deo posla jer napokon nismo mi

tek puka ogledala već svetiljke

 

otisnuo sam se ka muzici pre prvog zvuka

u predele starije od bogorodjenja

od čovekorodjenja

proveo sam mnoge zime

oslobodjen okova vremena

prezauzet osluškivanjem škripe

dubokih uzdaha nepojamnog

ambisa bića u nastajanju

kada je svetogrdje bilo

pomeriti ruku   

misliti brzu misao

i tako razoriti deponije

nagomilavajuće lepote

 

skvotirao sam u cevastim zvonima

crvotočinama galaktičkih stubova

u muzici koja pamti svoje poreklo

u pra-noti tišine kada su reči

još bile minijaturni menueti

potrebno je svaki put iznova

ogluveti poludeti potpuno se

izbezumiti

od tišine

da bi bremenito progovorili

samosvesnim bozonima života    

ako stvorimo

novi jezik možda osvanu novi svetovi

nove sintagme već su

neuništiva galaktička proširenja

krv novog vremena    narastajućeg prostora 

 

2.

 

na primer

šta je ono što mi obično

zovemo molitvom   

ta gotovo omražena istrošena reč

da bi život postao molitva da ne bi skončavao

gadjenjem  

dakle tek jednim oblikom ludila

ne sme tu biti nikakvog moranja    

samo ničim ograničena

sloboda    

potrebno je zaboraviti da onaj drugi uopšte

postoji   

da on zaboravi na nas  

tek to je sloboda

tek ako ne moram   i ne želim   i ne sećam se

nikoga već imam jedino ovu

prazninu pred sobom

kada ne moram bilo šta da činim

kada se on pretvori u ništa

kada umire za mene da bi mi dao prostor

to su pravila igre

koju jedino mogu da prihvatim

 

moliti se neprestano

čak i bez reči bez pojmova

živeti samo zbog tebe

mora biti da je

neko tu nešto pogrešno shvatio

ne može i ne treba to čovek da čini

u svakom trenutku   

celog života

 

treba li naš život da postane molitva

ili molitva da postane život

 

molitva to je kada mi uvek nešto

od nekog tražimo

kada smo tek nečija sredstva

                                     ali ja nekada ne želim da

mislim o njemu

to je moje

 sveto pravo na samoću

od tebe

hoću naprosto

da budem obuzet stvarima ljudima

da jednostavno postojim

sasvim je dovoljno da

 svaki od nas bude

upravo onaj koji jeste

nezamenljiv neponovljiv

nisi se valjda trudio oko našeg stvaranja

da bi ti dosadjivali

ti žudiš da te mi povremeno

potpuno zaboravljamo

da poludimo

kako

ne bi umro od dosade

uostalom zar o ovome ne bi trebalo

da govore

samo oni koji su preživeli

 mnoge potpune slomove

 tragajući za smislom molitve 

 

bez napora

bez imperativa ambicije

najneupadljiviji život

dovoljan je za tikkun olam

ne misliti o onome drugom

udisati sunčane minute jutra

 

udisati    izdisati

 

osećati ukus čaja na nepcu zuriti

u hijeroglife sunčevih

pega na zidu  

eto ko bi rekao

da je za molitvu zapravo potrebno

da onaj drugi

ne postoji

 

oni su te omrznuli jer nemoguće je

da čovek ne mrzi čak i najmanju

najsitniju obavezu

makar i božansku

 ako treba da traje ceo život

i posle života   

u nedogled

zar ti želiš da budeš obavezan

oni su te omrzli ali nemaju petlju

 ni sebi to da priznaju

 

drugi bi trebalo da nas

toliko voli da se pravi da ga

uopšte nema  

da nestane da izbriše svoje

tragove iz naše podsvesti

da oslobodi preporodi naša čula

da bismo ponovo progledali

 

omirisali blaženstvo prašine

zamešene s prvim kapima kiše

 

jednog davnog letnjeg predvečerja

porinuli čun

zaustavili putanju sunca

 

 

Noć zime

 

Koliko јe već

svitanja zabludelo

bez traga nestalo

U sećanju nema svetlosti

Koliko proleća

iz pamćenja

posve izbrisanih

zauvek zalutalih

Koliko јe već

naraštaјa minulo

da li su

sa lica zemlje

nestali

svi koјi su me znali

Kada јe počela

ova neumitna

ova neumorna

naјezda pahulja

Ovaј vihorni

potop

Da li јoš јedino

vrhovi naјviših

gora vire

Kada јe pala

i preminula

ova noć zime

 

2.

 

Kada sam

zaista

prestao da izlazim

hodam

Kada da

govorim

Na kom јeziku

razmišljam

Kako da saznam

ko sam postao

zaboravivši

šta sam bio

I nikoga više

da podseti nema

 

3.

 

Da li sam ogluveo

ili su zvuci zaleđeni

u vremena drevna

koјa ni snovi

ne pamte

kada su zore

možda

јoš stizale

Da li sam mrtav

ili su zvezde

u oknima

ledenom korom

okovane

Da li sam toliko

omrznuo sebe

odlučio da me nema

Da li јe sve tada

potonulo

u led

u pomračenje

 

4.

 

Gde јe ta

ni iz čega rođena

muzika

da mi dâ umiranja

da mi dâ

rađanja

Gde su ti

bezobalni

Gde

ljudskim pogledima

vekovi neoskrnavljeni

na izdisaјu uma

izgladneo

da se otvorim

gde јe o gde јe

ta vatra

da sagori sve

osim bezimenog

imena mog

 

 

Kada sam poludeo

Kada sam poludeo 

ili 

Pohvala potpuno beznačajnom trenutku

 

1. 

 

kada sam poludeo

sve je krenulo na bolje

 

rešio sam hroničan

nedostatak vremena

sada sam ga imao na pretek

 

pravi život je napokon

mogao da počne    

kratko vreme

osnovni uzrok ludila

eto to mi se dogodilo kada

strune u meni više nisu mogle

da podnose da mislim kako je

nešto obavezno

 neophodno uraditi

upravo u odredjeno vreme

 koliko je obično

potrebno da bi se popila kafa

za koliko vremena šoljicu kafe

popije normalan čovek eto ta normalnost

me je i dovela do ovoga

 

ludilo me je oslobodilo

osetivši šta znači sloboda

prvi put od kada sam

postao svestan

 kada nije bilo prinude

prvi put toga časa počeo sam da se

smejem punim plućima

 kao lud

 

ispijajući kafu u blaženom pomračenju

dok je noć smenjivala dan i dani

noći   

iz čistog inata

sveteći se za sva ona kafenisanja na brzaka

 jedva ostavši živ od tahikardije

čak i da sam hteo

ništa ozbiljno nisam ni mogao

da radim bio sam lud

niko me više nije pritiskao jer

kao što je poznato

uglavnom svi beže

      od sumanutih

 

budio sam se u neka jutra i

nisam želeo tudju muziku

tu ipak neizbežno suženu svest

mogao sam da podnesem samo neograničeno

poput kiše

 vetra

 jezika bogova

premda sumašedši ali setih se Kejdža

kaže slušajte Betovena Mocarta

videćete oni su uvek isti

ali zvuci saobraćaja

nikada se ne ponavljaju

 

slušao sam sonate loše

zavrnutih slavina  

slušao muziku dolmena u Bretanji

simfonije stalaktita odsvirane

usamljenim tonom    

jednom u nekoliko vekova

 

žedan toga zvuka od koga čovek

nikada ne žedni koji će napraviti prasak

proboj    

revoluciju   

nešto mu je smetalo

u meni i znao sam da moram da uradim

svoj deo posla jer napokon nismo mi

tek puka ogledala već svetiljke

 

otisnuo sam se ka muzici pre prvog zvuka

u predele starije od bogorodjenja

od čovekorodjenja

proveo sam mnoge zime

oslobodjen okova vremena

prezauzet osluškivanjem škripe

dubokih uzdaha nepojamnog

ambisa bića u nastajanju

kada je svetogrdje bilo

pomeriti ruku   

misliti brzu misao

i tako razoriti deponije

nagomilavajuće lepote

 

skvotirao sam u cevastim zvonima

crvotočinama galaktičkih stubova

u muzici koja pamti svoje poreklo

u pra-noti tišine kada su reči

još bile minijaturni menueti

potrebno je svaki put iznova

ogluveti poludeti potpuno se

izbezumiti

od tišine

da bi bremenito progovorili

samosvesnim bozonima života    

ako stvorimo

novi jezik možda osvanu novi svetovi

nove sintagme već su

neuništiva galaktička proširenja

krv novog vremena    narastajućeg prostora 

 

2.

 

na primer

šta je ono što mi obično

zovemo molitvom   

ta gotovo omražena istrošena reč

da bi život postao molitva da ne bi skončavao

gadjenjem  

dakle tek jednim oblikom ludila

ne sme tu biti nikakvog moranja    

samo ničim ograničena

sloboda    

potrebno je zaboraviti da onaj drugi uopšte

postoji   

da on zaboravi na nas  

tek to je sloboda

tek ako ne moram   i ne želim   i ne sećam se

nikoga već imam jedino ovu

prazninu pred sobom

kada ne moram bilo šta da činim

kada se on pretvori u ništa

kada umire za mene da bi mi dao prostor

to su pravila igre

koju jedino mogu da prihvatim

 

moliti se neprestano

čak i bez reči bez pojmova

živeti samo zbog tebe

mora biti da je

neko tu nešto pogrešno shvatio

ne može i ne treba to čovek da čini

u svakom trenutku   

celog života

 

treba li naš život da postane molitva

ili molitva da postane život

 

molitva to je kada mi uvek nešto

od nekog tražimo

kada smo tek nečija sredstva

                                     ali ja nekada ne želim da

mislim o njemu

to je moje

 sveto pravo na samoću

od tebe

hoću naprosto

da budem obuzet stvarima ljudima

da jednostavno postojim

sasvim je dovoljno da

 svaki od nas bude

upravo onaj koji jeste

nezamenljiv neponovljiv

nisi se valjda trudio oko našeg stvaranja

da bi ti dosadjivali

ti žudiš da te mi povremeno

potpuno zaboravljamo

da poludimo

kako

ne bi umro od dosade

uostalom zar o ovome ne bi trebalo

da govore

samo oni koji su preživeli

 mnoge potpune slomove

 tragajući za smislom molitve 

 

bez napora

bez imperativa ambicije

najneupadljiviji život

dovoljan je za tikkun olam

ne misliti o onome drugom

udisati sunčane minute jutra

 

udisati    izdisati

 

osećati ukus čaja na nepcu zuriti

u hijeroglife sunčevih

pega na zidu  

eto ko bi rekao

da je za molitvu zapravo potrebno

da onaj drugi

ne postoji

 

oni su te omrznuli jer nemoguće je

da čovek ne mrzi čak i najmanju

najsitniju obavezu

makar i božansku

 ako treba da traje ceo život

i posle života   

u nedogled

zar ti želiš da budeš obavezan

oni su te omrzli ali nemaju petlju

 ni sebi to da priznaju

 

drugi bi trebalo da nas

toliko voli da se pravi da ga

uopšte nema  

da nestane da izbriše svoje

tragove iz naše podsvesti

da oslobodi preporodi naša čula

da bismo ponovo progledali

 

omirisali blaženstvo prašine

zamešene s prvim kapima kiše

 

jednog davnog letnjeg predvečerja

porinuli čun

zaustavili putanju sunca

 

 

Noć zime

 

Koliko јe već

svitanja zabludelo

bez traga nestalo

U sećanju nema svetlosti

Koliko proleća

iz pamćenja

posve izbrisanih

zauvek zalutalih

Koliko јe već

naraštaјa minulo

da li su

sa lica zemlje

nestali

svi koјi su me znali

Kada јe počela

ova neumitna

ova neumorna

naјezda pahulja

Ovaј vihorni

potop

Da li јoš јedino

vrhovi naјviših

gora vire

Kada јe pala

i preminula

ova noć zime

 

2.

 

Kada sam

zaista

prestao da izlazim

hodam

Kada da

govorim

Na kom јeziku

razmišljam

Kako da saznam

ko sam postao

zaboravivši

šta sam bio

I nikoga više

da podseti nema

 

3.

 

Da li sam ogluveo

ili su zvuci zaleđeni

u vremena drevna

koјa ni snovi

ne pamte

kada su zore

možda

јoš stizale

Da li sam mrtav

ili su zvezde

u oknima

ledenom korom

okovane

Da li sam toliko

omrznuo sebe

odlučio da me nema

Da li јe sve tada

potonulo

u led

u pomračenje

 

4.

 

Gde јe ta

ni iz čega rođena

muzika

da mi dâ umiranja

da mi dâ

rađanja

Gde su ti

bezobalni

Gde

ljudskim pogledima

vekovi neoskrnavljeni

na izdisaјu uma

izgladneo

da se otvorim

gde јe o gde јe

ta vatra

da sagori sve

osim bezimenog

imena mog

 

 

Najnovejši prispevki

Kategorije

Arhiv