Najnovejši prispevki
Kategorije
Arhiv
Kada sam poludeo
Kada sam poludeo
ili
Pohvala potpuno beznačajnom trenutku
1.
kada sam poludeo
sve je krenulo na bolje
rešio sam hroničan
nedostatak vremena
sada sam ga imao na pretek
pravi život je napokon
mogao da počne
kratko vreme
osnovni uzrok ludila
eto to mi se dogodilo kada
strune u meni više nisu mogle
da podnose da mislim kako je
nešto obavezno
neophodno uraditi
upravo u odredjeno vreme
koliko je obično
potrebno da bi se popila kafa
za koliko vremena šoljicu kafe
popije normalan čovek eto ta normalnost
me je i dovela do ovoga
ludilo me je oslobodilo
osetivši šta znači sloboda
prvi put od kada sam
postao svestan
kada nije bilo prinude
prvi put toga časa počeo sam da se
smejem punim plućima
kao lud
ispijajući kafu u blaženom pomračenju
dok je noć smenjivala dan i dani
noći
iz čistog inata
sveteći se za sva ona kafenisanja na brzaka
jedva ostavši živ od tahikardije
čak i da sam hteo
ništa ozbiljno nisam ni mogao
da radim bio sam lud
niko me više nije pritiskao jer
kao što je poznato
uglavnom svi beže
od sumanutih
budio sam se u neka jutra i
nisam želeo tudju muziku
tu ipak neizbežno suženu svest
mogao sam da podnesem samo neograničeno
poput kiše
vetra
jezika bogova
premda sumašedši ali setih se Kejdža
kaže slušajte Betovena Mocarta
videćete oni su uvek isti
ali zvuci saobraćaja
nikada se ne ponavljaju
slušao sam sonate loše
zavrnutih slavina
slušao muziku dolmena u Bretanji
simfonije stalaktita odsvirane
usamljenim tonom
jednom u nekoliko vekova
žedan toga zvuka od koga čovek
nikada ne žedni koji će napraviti prasak
proboj
revoluciju
nešto mu je smetalo
u meni i znao sam da moram da uradim
svoj deo posla jer napokon nismo mi
tek puka ogledala već svetiljke
otisnuo sam se ka muzici pre prvog zvuka
u predele starije od bogorodjenja
od čovekorodjenja
proveo sam mnoge zime
oslobodjen okova vremena
prezauzet osluškivanjem škripe
dubokih uzdaha nepojamnog
ambisa bića u nastajanju
kada je svetogrdje bilo
pomeriti ruku
misliti brzu misao
i tako razoriti deponije
nagomilavajuće lepote
skvotirao sam u cevastim zvonima
crvotočinama galaktičkih stubova
u muzici koja pamti svoje poreklo
u pra-noti tišine kada su reči
još bile minijaturni menueti
potrebno je svaki put iznova
ogluveti poludeti potpuno se
izbezumiti
od tišine
da bi bremenito progovorili
samosvesnim bozonima života
ako stvorimo
novi jezik možda osvanu novi svetovi
nove sintagme već su
neuništiva galaktička proširenja
krv novog vremena narastajućeg prostora
2.
na primer
šta je ono što mi obično
zovemo molitvom
ta gotovo omražena istrošena reč
da bi život postao molitva da ne bi skončavao
gadjenjem
dakle tek jednim oblikom ludila
ne sme tu biti nikakvog moranja
samo ničim ograničena
sloboda
potrebno je zaboraviti da onaj drugi uopšte
postoji
da on zaboravi na nas
tek to je sloboda
tek ako ne moram i ne želim i ne sećam se
nikoga već imam jedino ovu
prazninu pred sobom
kada ne moram bilo šta da činim
kada se on pretvori u ništa
kada umire za mene da bi mi dao prostor
to su pravila igre
koju jedino mogu da prihvatim
moliti se neprestano
čak i bez reči bez pojmova
živeti samo zbog tebe
mora biti da je
neko tu nešto pogrešno shvatio
ne može i ne treba to čovek da čini
u svakom trenutku
celog života
treba li naš život da postane molitva
ili molitva da postane život
molitva to je kada mi uvek nešto
od nekog tražimo
kada smo tek nečija sredstva
ali ja nekada ne želim da
mislim o njemu
to je moje
sveto pravo na samoću
od tebe
hoću naprosto
da budem obuzet stvarima ljudima
da jednostavno postojim
sasvim je dovoljno da
svaki od nas bude
upravo onaj koji jeste
nezamenljiv neponovljiv
nisi se valjda trudio oko našeg stvaranja
da bi ti dosadjivali
ti žudiš da te mi povremeno
potpuno zaboravljamo
da poludimo
kako
ne bi umro od dosade
uostalom zar o ovome ne bi trebalo
da govore
samo oni koji su preživeli
mnoge potpune slomove
tragajući za smislom molitve
bez napora
bez imperativa ambicije
najneupadljiviji život
dovoljan je za tikkun olam
ne misliti o onome drugom
udisati sunčane minute jutra
udisati izdisati
osećati ukus čaja na nepcu zuriti
u hijeroglife sunčevih
pega na zidu
eto ko bi rekao
da je za molitvu zapravo potrebno
da onaj drugi
ne postoji
oni su te omrznuli jer nemoguće je
da čovek ne mrzi čak i najmanju
najsitniju obavezu
makar i božansku
ako treba da traje ceo život
i posle života
u nedogled
zar ti želiš da budeš obavezan
oni su te omrzli ali nemaju petlju
ni sebi to da priznaju
drugi bi trebalo da nas
toliko voli da se pravi da ga
uopšte nema
da nestane da izbriše svoje
tragove iz naše podsvesti
da oslobodi preporodi naša čula
da bismo ponovo progledali
omirisali blaženstvo prašine
zamešene s prvim kapima kiše
jednog davnog letnjeg predvečerja
porinuli čun
zaustavili putanju sunca
Noć zime
Koliko јe već
svitanja zabludelo
bez traga nestalo
U sećanju nema svetlosti
Koliko proleća
iz pamćenja
posve izbrisanih
zauvek zalutalih
Koliko јe već
naraštaјa minulo
da li su
sa lica zemlje
nestali
svi koјi su me znali
Kada јe počela
ova neumitna
ova neumorna
naјezda pahulja
Ovaј vihorni
potop
Da li јoš јedino
vrhovi naјviših
gora vire
Kada јe pala
i preminula
ova noć zime
2.
Kada sam
zaista
prestao da izlazim
hodam
Kada da
govorim
Na kom јeziku
razmišljam
Kako da saznam
ko sam postao
zaboravivši
šta sam bio
I nikoga više
da podseti nema
3.
Da li sam ogluveo
ili su zvuci zaleđeni
u vremena drevna
koјa ni snovi
ne pamte
kada su zore
možda
јoš stizale
Da li sam mrtav
ili su zvezde
u oknima
ledenom korom
okovane
Da li sam toliko
omrznuo sebe
odlučio da me nema
Da li јe sve tada
potonulo
u led
u pomračenje
4.
Gde јe ta
ni iz čega rođena
muzika
da mi dâ umiranja
da mi dâ
rađanja
Gde su ti
bezobalni
Gde
ljudskim pogledima
vekovi neoskrnavljeni
na izdisaјu uma
izgladneo
da se otvorim
gde јe o gde јe
ta vatra
da sagori sve
osim bezimenog
imena mog
Kada sam poludeo
Kada sam poludeo
ili
Pohvala potpuno beznačajnom trenutku
1.
kada sam poludeo
sve je krenulo na bolje
rešio sam hroničan
nedostatak vremena
sada sam ga imao na pretek
pravi život je napokon
mogao da počne
kratko vreme
osnovni uzrok ludila
eto to mi se dogodilo kada
strune u meni više nisu mogle
da podnose da mislim kako je
nešto obavezno
neophodno uraditi
upravo u odredjeno vreme
koliko je obično
potrebno da bi se popila kafa
za koliko vremena šoljicu kafe
popije normalan čovek eto ta normalnost
me je i dovela do ovoga
ludilo me je oslobodilo
osetivši šta znači sloboda
prvi put od kada sam
postao svestan
kada nije bilo prinude
prvi put toga časa počeo sam da se
smejem punim plućima
kao lud
ispijajući kafu u blaženom pomračenju
dok je noć smenjivala dan i dani
noći
iz čistog inata
sveteći se za sva ona kafenisanja na brzaka
jedva ostavši živ od tahikardije
čak i da sam hteo
ništa ozbiljno nisam ni mogao
da radim bio sam lud
niko me više nije pritiskao jer
kao što je poznato
uglavnom svi beže
od sumanutih
budio sam se u neka jutra i
nisam želeo tudju muziku
tu ipak neizbežno suženu svest
mogao sam da podnesem samo neograničeno
poput kiše
vetra
jezika bogova
premda sumašedši ali setih se Kejdža
kaže slušajte Betovena Mocarta
videćete oni su uvek isti
ali zvuci saobraćaja
nikada se ne ponavljaju
slušao sam sonate loše
zavrnutih slavina
slušao muziku dolmena u Bretanji
simfonije stalaktita odsvirane
usamljenim tonom
jednom u nekoliko vekova
žedan toga zvuka od koga čovek
nikada ne žedni koji će napraviti prasak
proboj
revoluciju
nešto mu je smetalo
u meni i znao sam da moram da uradim
svoj deo posla jer napokon nismo mi
tek puka ogledala već svetiljke
otisnuo sam se ka muzici pre prvog zvuka
u predele starije od bogorodjenja
od čovekorodjenja
proveo sam mnoge zime
oslobodjen okova vremena
prezauzet osluškivanjem škripe
dubokih uzdaha nepojamnog
ambisa bića u nastajanju
kada je svetogrdje bilo
pomeriti ruku
misliti brzu misao
i tako razoriti deponije
nagomilavajuće lepote
skvotirao sam u cevastim zvonima
crvotočinama galaktičkih stubova
u muzici koja pamti svoje poreklo
u pra-noti tišine kada su reči
još bile minijaturni menueti
potrebno je svaki put iznova
ogluveti poludeti potpuno se
izbezumiti
od tišine
da bi bremenito progovorili
samosvesnim bozonima života
ako stvorimo
novi jezik možda osvanu novi svetovi
nove sintagme već su
neuništiva galaktička proširenja
krv novog vremena narastajućeg prostora
2.
na primer
šta je ono što mi obično
zovemo molitvom
ta gotovo omražena istrošena reč
da bi život postao molitva da ne bi skončavao
gadjenjem
dakle tek jednim oblikom ludila
ne sme tu biti nikakvog moranja
samo ničim ograničena
sloboda
potrebno je zaboraviti da onaj drugi uopšte
postoji
da on zaboravi na nas
tek to je sloboda
tek ako ne moram i ne želim i ne sećam se
nikoga već imam jedino ovu
prazninu pred sobom
kada ne moram bilo šta da činim
kada se on pretvori u ništa
kada umire za mene da bi mi dao prostor
to su pravila igre
koju jedino mogu da prihvatim
moliti se neprestano
čak i bez reči bez pojmova
živeti samo zbog tebe
mora biti da je
neko tu nešto pogrešno shvatio
ne može i ne treba to čovek da čini
u svakom trenutku
celog života
treba li naš život da postane molitva
ili molitva da postane život
molitva to je kada mi uvek nešto
od nekog tražimo
kada smo tek nečija sredstva
ali ja nekada ne želim da
mislim o njemu
to je moje
sveto pravo na samoću
od tebe
hoću naprosto
da budem obuzet stvarima ljudima
da jednostavno postojim
sasvim je dovoljno da
svaki od nas bude
upravo onaj koji jeste
nezamenljiv neponovljiv
nisi se valjda trudio oko našeg stvaranja
da bi ti dosadjivali
ti žudiš da te mi povremeno
potpuno zaboravljamo
da poludimo
kako
ne bi umro od dosade
uostalom zar o ovome ne bi trebalo
da govore
samo oni koji su preživeli
mnoge potpune slomove
tragajući za smislom molitve
bez napora
bez imperativa ambicije
najneupadljiviji život
dovoljan je za tikkun olam
ne misliti o onome drugom
udisati sunčane minute jutra
udisati izdisati
osećati ukus čaja na nepcu zuriti
u hijeroglife sunčevih
pega na zidu
eto ko bi rekao
da je za molitvu zapravo potrebno
da onaj drugi
ne postoji
oni su te omrznuli jer nemoguće je
da čovek ne mrzi čak i najmanju
najsitniju obavezu
makar i božansku
ako treba da traje ceo život
i posle života
u nedogled
zar ti želiš da budeš obavezan
oni su te omrzli ali nemaju petlju
ni sebi to da priznaju
drugi bi trebalo da nas
toliko voli da se pravi da ga
uopšte nema
da nestane da izbriše svoje
tragove iz naše podsvesti
da oslobodi preporodi naša čula
da bismo ponovo progledali
omirisali blaženstvo prašine
zamešene s prvim kapima kiše
jednog davnog letnjeg predvečerja
porinuli čun
zaustavili putanju sunca
Noć zime
Koliko јe već
svitanja zabludelo
bez traga nestalo
U sećanju nema svetlosti
Koliko proleća
iz pamćenja
posve izbrisanih
zauvek zalutalih
Koliko јe već
naraštaјa minulo
da li su
sa lica zemlje
nestali
svi koјi su me znali
Kada јe počela
ova neumitna
ova neumorna
naјezda pahulja
Ovaј vihorni
potop
Da li јoš јedino
vrhovi naјviših
gora vire
Kada јe pala
i preminula
ova noć zime
2.
Kada sam
zaista
prestao da izlazim
hodam
Kada da
govorim
Na kom јeziku
razmišljam
Kako da saznam
ko sam postao
zaboravivši
šta sam bio
I nikoga više
da podseti nema
3.
Da li sam ogluveo
ili su zvuci zaleđeni
u vremena drevna
koјa ni snovi
ne pamte
kada su zore
možda
јoš stizale
Da li sam mrtav
ili su zvezde
u oknima
ledenom korom
okovane
Da li sam toliko
omrznuo sebe
odlučio da me nema
Da li јe sve tada
potonulo
u led
u pomračenje
4.
Gde јe ta
ni iz čega rođena
muzika
da mi dâ umiranja
da mi dâ
rađanja
Gde su ti
bezobalni
Gde
ljudskim pogledima
vekovi neoskrnavljeni
na izdisaјu uma
izgladneo
da se otvorim
gde јe o gde јe
ta vatra
da sagori sve
osim bezimenog
imena mog