Postelja za tuđinca

Mario Kopić

 Poznati austrijsko-američki filozof i teolog Ivan Illich (1926-2002) zastupao je tezu da sve ogromne institucije imaju tendenciju preći prag iza kojeg postaju štetne i kontraproduktivne. Počinju, naime, stvarati više problema nego što su ih obećale riješiti. Inflacija institucija guši i prekriva temeljne ljudske mogućnosti, poput dopuštenja da budem iznenađen, govorenja svojim jezikom ili umiranja svojom smrću.Što se zapravo zbiva s institucionaliziranjem i birokratiziranjem određene etičke poruke Ivanu Illichu postalo je jasno na temelju Isusove parabole o milosrdnom Samarićaninu iz Evanđelja po...

Bol mističara

Mario Kopić

Michel de CerteauMistička fabulaFamozne debate o modernoj i postmodernoj najčešće su se kristalizirale kao spor o primatu jedinstva ili razlike. U teologiji, odnosno kristologiji, tome se sporu priključivao i spor o primatu smrti na križu ili uskrsenja.  Francuski teolog, psihoanalitičar i historiograf Michel de Certeau (1925-1986) u tome  sklopu neće pledirati jednostavno za primat jedinstva ili razlike, niti pak križa ili uskrsenja, nego će Isusovo uznesenje, njegovo postajanje odsutnim i ustupanje mjesta Crkvi nazvati odlučnim kristološkim događajem. Odnos jedinstva i razlike pak ne smatra odnosom...

Agora

Marijan Krivak

I kršćani su ljudi.Doista, ova »humanizirajuća« odrednica nije tek verbalna provokacija.Biti čovjekom znači – osim biti nalik Bogu – biti i »odvratnim, pohlepnim, korumpiranim, u sebi rascijepljenim ljudima« (A. Nikolaidis, Homo Sucker, 2009.).Jer, težnja da se čovjek što više približi božanskome najčešće završava obratom.U tom se nastojanju ono ljudsko, zapravo, vrlo često približuje onom zvjerskom. No, biti zoon politikon (Aristotel), već je nešto mnogo važnije za konstituiranje »ljudskosti sàme«. Politički se čovjek susreće s drugima na trgu, središtu polisa. Tome je, pak, trgu, od...

Stihovi

Jasminka Domaš

BERLINSKE KABARETSKENe baš sasvim uvjerena da je to bionjezin izbor, stoji pred 231 vratimazagonetne palače i bespomoćno gledaključeve, ne znajući, kojim koja vrataotvoriti.I drugi ih promatraju na čas i zatimžurno odlaze dalje, jer tko bi još naključeve vrijeme gubio kada se onoionako sve više ubrzava.„ Uskoro će doći kraj, zgrabi sve što možeš“,kažu joj i hitaju nekud dalje.A ona stoji i gleda u snijeg koji se niotkudstvorio i prekrio gradove i vidi vode kojepolja plave i sve sapiru.A drveće i životinje kao u potopu, sve se ujedan lijevak...

Iznenada drugačije (fragmenat romana)

Jasminka Domaš

„ I bi svjetlost „[1], reče Jara. Na stolu je stajala posudica s mirisnim štapićima uronjenim u tekućinu. I ona ih okrene tako da su sada svježe natopljeni širili miris sandalovine.I dok je sjedala u fotelju nekog je nehotice nogom dodirnula. Pogledala je, ali osim nje nikog nije bilo u blizini ili joj se barem tako činilo. I dok se osvrtala po sobi lijevo i desno, okretala glavu istražujući pogledom, odjednom osjeti blagi dodir po kosi i nasmije se anđelu Sandalfonu kojeg je privukao miris sa stola, kao što leptire privlači svjetlo.„ Njegovu sandalu sam dodirnula pod stolom, eto to je“ pomisli. I poželi...

Pesmi

Milijana Cunta

Pet Medejinih tužbiIKazna je bila strašna, Medeja:svoje udove produžuješ kroz tisućljeća, kao opomenu.Danasduga crna kosapada s neba za najgoreg nevremena,podatne oblinedižu se iz oceana,na zaboravljenim paralelama zemljine površineotoke tvoje žalosti posjećuju izgubljene duše.I poučeni da izmjere promjer izgreda.Tvoji oštri noktigrebu napetu oblost nebakako bi se u pravom času izlilaplodna voda,hrabra bradavica zalijeva zemljuza suše.Uronjena u se, Medeja, ne možeš zaspati više,u posvemašnjem mirovanju osluškuješ:kruženje zemlje...