Jasminka Domaš
„ I bi svjetlost „[1], reče Jara. Na stolu je stajala posudica s mirisnim štapićima uronjenim u tekućinu. I ona ih okrene tako da su sada svježe natopljeni širili miris sandalovine.I dok je sjedala u fotelju nekog je nehotice nogom dodirnula. Pogledala je, ali osim nje nikog nije bilo u blizini ili joj se barem tako činilo. I dok se osvrtala po sobi lijevo i desno, okretala glavu istražujući pogledom, odjednom osjeti blagi dodir po kosi i nasmije se anđelu Sandalfonu kojeg je privukao miris sa stola, kao što leptire privlači svjetlo.„ Njegovu sandalu sam dodirnula pod stolom, eto to je“ pomisli. I poželi...