Kao ruža bez zašto

Mario Kopić

Reiner Schürmann (4.2.1941- 20.8.1993) zacijelo predstavlja jedan od najoriginalnijih i najsublimnijih glasova u filozofskoj panorami druge polovice 20. vijeka. Personalni mu je životni okvir bio zacrtan religioznim odgojem i napuštanjem dominikanskog reda, studijem u Evropi (Francuska i Njemačka) i preseljenjem u New York, gdje je na katedri za filozofiju pri New School for Social Research naslijedio Hannah Arendt, mladalačkim životom u kibucu u Hanifi i naposljetku umiranjem od AIDS-a.

Opsjednut nalaženjima načina da prekine sve mostove s prošlošću naroda kojemu pripada, progonjen sviješću da u njemu teče ista krv koja je tekla i venama Adolfa Eichmanna i da mu je otac bio simpatizer nacizma, nakon brojnih linija bijega Sjedinjene Američke Države ukazale su mu se ne kao mjesto gdje će započeti smirenu rekonstrukciju sjećanja, nego kao mogućnost da se živi bez sjećanja. Tu će napokon prestati bježati, ne zato što je u New Yorku pronašao mjesto na kojem će konačno biti u miru s vlastitom prošlošću, nego samo zato jer je našao svoju Letu, svoju rijeku zaborava, mjesto na kojem može živjeti bez prošlosti i – bez budućnosti.

Amerika mu, dakle, nije bila mjesto na kojem će zasnovati svoj drugi identitet. Jednostavno, u Sjedinjenim Američkim Državama bjeguncu je ”omogućeno” živjeti bez identiteta: jednom zauvijek preuzevši identitet nomada, bijeg je u bjeguncu ostavio mjesto za prihvat iskorijenjenosti. Pa ipak, potraga za porijeklima nije samo problem egzistencije. Identitet je istovremeno potraga za fundamentalnom dimenzijom, kako za Schürmanna kao osobu, tako i za njegovu misao. Poput egzistencije, i misao na svoj način mora zaboraviti rat, izliječiti se od mržnje, od podjela. I misao pati od patologije suprotstavljanja, slične onoj koja pogađa individuum, tjerajući ga u bijeg. U fascinantnoj intelektualnoj autobiografiji Les origines (Porijekla, 1976) Schürmann zapisuje: ”Toliko sam dugo bio obuzet svojim porijeklima da nisam percipirao porijeklo, ono jedino”. Prijelaz od porijeklâ (porodice i nacije) na singularno porijeklo, jedino i inkluzivno, fundamentalna je tačka govora i konstituira istinsku inicijaciju u mišljenje. Misao se rađa kada umjesto fragmentacije i konflikta individualnih korijena nastupi misao jedinstva svega što jeste. I to je ”henološko” iskustvo ujedno faktum egzistencije i iskustvo mišljenja, nepovratna točka iz koje se rađa misao. U tome smislu može se reći da se mišljenje rađa kada egzistencija nauči zaboraviti porijekla, kada se isprazni, rastane od njih: čovjek se ne treba više starati o onome što mu je ”izvanjsko”, niti treba dopustiti da se o njemu staraju izvana. Treba se osloboditi svega stvorenog, rastati se od stvari, treba dospjeti do zaborava svega stvorenog, ali čovjek se treba osloboditi i sebe samog, odustati od samog sebe, odustati od vlastitih težnji i želja, odustati od vlastite volje, osloboditi se mora sebe samog i postati – spokojan, opušten. Inicijacija o kojoj govori Schürmann sva je između dva ekstrema: između filozofije bolesne od suprotstavljanja, i mišljenja izliječena uključivanjem. Misliti za Schürmanna znači napustiti razdiruće iskustvo porijeklâ; opraštanje od ”domovine” početak je putovanja (itinérance), pomoću kojeg misao osvaja svoj predmet, postajući u svim svojim učincima ”misao porijekla”.

Misliti porijeklo za Schürmanna, dakle, znači biti na putu ili, bolje, nikada ne prestati biti na putu, nikada ne prestati brisati suprotstavljanje. Dakako, njegovo pozivanje na pojam ”porijekla” nešto je posve drugo od onoga što metafizička misao podrazumijeva pod kategorijom temelja i vladajućeg počela/principa (arche). U tom smislu ukazuje, pozivajući se na Aristotelovu bitnu odredbu ”prirode” (physis) kao arche kineseos, da arche znači najprije početak ili ishodište, to jest ono odakle nešto postaje, izvire ili proistječe, a zatim i vladanje i raspolaganje, to jest ono što takav izvorni pokretač u isti mah obuhvaća, zadržava za sebe i upravlja svim onim što iz njega dolazi na svijet. Sav Schürmannov misaoni put upravljen je zapravo na raz-lučivanje metafizike počela/principa i pojma porijekla shvaćenog kao ne-metafizička artikulacija mišljenja bivstvovanja. Posrijedi je raz-lučivanje singularnog porijekla, odnosno stjecaja ili događaja prisvajanja (Er-eignis), i pluralnih porijeklâ, odnosno zasnivajućih principa svake metafizike i svake ekonomije mišljenja. ”Iza” porijeklâ kao (metafizičkog, etičkog, političkog, identitetskog) principa (Anfang) ima ili događa se porijeklo kao ”neutemeljeni temelj” svega što jeste. Otkriće ovog neutemeljenog porijekla ili iskona (Ursprung) za Schürmanna je istinsko zasnivajuće iskustvo mišljenja.

Zato i u Schürmannovu čitanju Heideggerove praktičke filozofije, predloženom u njegovoj kapitalnoj knjizi Princip anarhije (1982), nema nikakva traga ”mitologije bivstvovanja”, nema nikakve ”arheo-teleološke” vizije podrijetla ili iskona. Kraj metafizike vidljiv je u tome što je zaključen slijed epoha u kojima je ontološko razumijevanje bilo određeno vladavinom pojedinih principa/porijekla. Savremenost stoji u znaku odumiranja svakog oblika objedinjujućeg izlaganja svijeta vođenog principima: ona nosi an-arhične crte policentričnog svijeta koji gubi svoja dotadašnja kategorijalna diferenciranja. Poznatom se konstelacijom spoznavanja i djelovanja također mijenja i pojam političkog. Schürmann tu strukturalnu promjenu karakterizira sljedećim osobinama:

 

- odbacivanje prvenstva teleologije u djelovanju;

- odbacivanje prvenstva odgovornosti u legitimiranju djelovanja;

- promjena na djelovanje kao protest protiv upravljanog svijeta;

- nezainteresiranost za budućnost čovječanstva;

- an-arhija kao suština onoga što je ”učinljivo”.

 

No, imajući uz Heideggera svagda kao sugovornika i Meistera Eckharta i mističku tradiciju, Schürmann nastoji dosegnuti i ”vertikalnu” dimenziju svojega principa an-arhije. Polazeći od raz-lučivanja između Anfang i Ursprung, suvremenost mu nije samo odumiranje svakog oblika objedinjujućeg izlaganja svijeta vođenog principima, nego i nagovještaj nečega drugog, svojevrsnog sebe-davanja bivstvovanja samog, ne samo kao nemogućnosti ostajanja prikovanim za Anfang, povijesno porijeklo, nego i kao pozvanost od Ursprung. Posrijedi je mističko putovanje u kojem se susrećemo s nijemom pustoši, bezdanom dubinom, morem svojem ”bestemeljnosti” i ”bezrazložnosti”.

Schürmanna je na tome putu neizostavno pratio i stih Angelusa Silesiusa: Ruža je bez onog zašto, ona cvjeta zato što cvjeta; ona ne brine o sebi, ne pita da li je neko gleda.

To nikako ne znači da ruža stvarno postoji bez-razložno, nego jedino da ruža sama sebi ne može predočiti svoj temelj-razlog, ali da to itekako može za nju učiniti netko drugi. Pritom smisao Silesiusove izreke nije samo u tome da ukaže na razliku u načinu postojanja između ruže i čovjeka. Najvažnije je zapravo ono što je neiskazano u toj izreci, naime da čovjek u najskrivenijem temelju svog bića tek onda uistinu jest kada na svoj način postoji kao ruža – bez onoga zašto.

Stav razloga je pritom moguće shvatiti dvojako: najprije s obzirom na područje njegove primjene, s obzirom na mjesto gdje njegov zahtjev dolazi do punog izraza, a potom i s obzirom na smjer njegova podrijetla, s obzirom na mjesto odakle taj zahtjeva progovara. Moguće ga je dakle čuti u dva različita tonaliteta: jednom kao najviše načelo o bivstvujućem, drugi put kao riječ ili kazivanje o bivstvovanju. U prvom slučaju upućeni smo razlog misliti kao djelotvorni uzrok, počevši od vazda najbližeg, pa sve do onog prvog ili posljednjeg uzroka, koji se obično zove Bog, u drugom slučaju, opet, kao osmišljavajući temelj ili utemeljujući dokaz, koji je sam bez temelja, koji naprosto ostaje –  neutemeljen. Prva je mogućnost snažno obilježila moderno mišljenje, druga se polako otvara suvremenom mišljenju, budući da je njezin trenutak tek kucnuo.

Postaje jasno da razlog pripada bivstvovanju, a ne bivstvujućem, da je bivstvovanje kao bivstvovanje ono uistinu utemeljujuće. Pritom Schürmann, kako pokazuje njegovo posthumno objavljeno djelo Slomljene hegemonije, gleda na povijest zapadnog mišljenja iz posve specifičnog kuta, vidi u njoj bitnu povijest zapadnog čovjeka, predano sudjelovanje tog čovjeka u zbivanju duboko ukorijenjenom u udesu bivstvovanja, a ne običnu kroniku promjenljivih mnijenja i učenja filozofa, to jest skup različitih subjektivnih predstava o bivstvovanju. Tako se pokazuje da faktički svijet života posve ovisi o ontološkom zaleđu, te da epohe zapadnog mišljenja nemaju nikakav samostalan značaj i značenje, jer samo odgovaraju na poticaj koji dolazi iz jedne skrivene dimenzije: sve što je uistinu epohalno važno ne potječe od nas, nego nam je poslano, dodijeljeno, predstavlja dar bivstvovanja.

Promjena tonaliteta stava razloga je dakle nužan moment u cjelini zapadnog mišljenja. Dakako, taj skok ili odskok, za Schürmanna, nije nikakav mahniti skok koji zatire svaki trag područja od kojeg odskače, nego je to skok s pogledom upravljenim unatrag, što znači da on sam ne napušta područje od kojega se odvaja, nego tek pridobiva to područje, prisvaja poruku porijekla na nov, dublji, neposredan način.

U svakom slučaju, dok je čovjek tako ili drukčije samo opsjednut ”porijeklima”, teško može odskočiti na put mišljenja, mišljenja koje gradi svoj put tako što stalno iznova pita, što stalno iznova sve stavlja u pitanje. A to je neobična gradnja, ne može se usporediti ni sa čim poznatim i imenovanim. Ono izgrađeno ne ostaje ležati iza, kao nešto odvojeno od onoga što tek treba izgraditi, već biva ugrađeno u svaki sljedeći korak. Mišljenje je uvijek u nastanku, ono je poput Penelopina tkanja, neprestano svakog jutra para sve što je prethodne noći istkalo. I zato mišljenje, u svom izvornom značenju, nikada ne kasni. Osjeća se odgovorno samo za svoje još ne istkane niti.

LITERATURA

Reiner Schürmann, Maître Eckhart ou la joie errante. Sermons allemands traduits et commentés par Rainer Schürmann, Paris 1972.

Reiner Schürmann, Les origines. Récit, Paris 1976.

Reiner Schürmann, Le principe d’anarchie. Heidegger et la question de l’agir, Paris 1982; englesko izdanje Heidegger on Being and Acting. From Principles to Anarchy, Bloomington1995.

Reiner Schürmann, Des hegemonies brisées, Mauvezin 1996.

Alberto Martinengo, Introduzione a Reiner Schürmann, Roma 2008.