Najnovejši prispevki
Kategorije
Arhiv
Gorite, vatre zemaljske
(Raz)umu
Preplašenih snova
pred večnom ti željom
savršenstva tvog Kroja
slutim: taj ponor
sred svih nas i Neba
nije; i nikad
neće ga biti.
Zajedništva Zora
naspram mrkle Tmine
slavim i tu čast
ne želim kriti
Vrhovni zakon
koji čuh od zvezda
nosim međ’ ljude:
Jedno je isto
misliti i sniti.
* * *
Gorite, vatre zemaljske, sve zidove slabosti i htenja
da Duhom obgrljen uvid u Zanos osmehom probudi zrak;
ja ne tražim znanost da besciljnom krpim rupe razočarenja:
pepelom stasava Ljubav bez straha van tog pouzdanog mnjenja;
pepelom sopstvenim skinimo senke, maske sebi skrivenog lika,
duše jednostavnih obrisa sveljudskih, zaboravom zatočenih.
Zar verom u viši Razlog, Dobrom sveosnovanog smisla naših bdenja
ne sanjamo sveti tren – unutrašnje vatre naše novog vaskrsenja?
Ničice padam pred Uzdahom noći!
Rumenila treme, veštije skrivenog
međ zrnastim slovom
jučerašnjim Sobom
ne, ne čekam odgonetku Jutra –
ima li noćas razlike
zvezde od satelita
ako treptaj je pred Bogom?
Ako treptaj je Bogom!
U tvom je oku budnost oba sjaja
Ludim, kad promislim dužnost i teskobu
prazne ruke kad ruka je srce
Sanjam mostove ka tvome osvetljenju
Sebična je spona Zajedništva
k sivom trenu minuloga doba
leda otopljenog sred očiju gustih ti
svitaca nade
*
Deus ex machina crno-belog filma –
Autobus: međusvet tvog bivanja spram mene i Tamo
Ne laskam više sebi da je on bio sudija
Svitac je ostao zatvoren u meni ko u tegli
On nije za pokusna dečija igranja
Nimalo slučajni nisu njegovi požari
A žrtve ne traže njegovu milost
Otvaram ti vrata
međutim, to nije džentlmenski gest –
riznicu munja čuva sfinga Dobre Volje
od tebe traži samo jedan zrak
Priseti se, znam da znaš.
Paganski bogovi
Gledaj, vraćaju se
E. Paund, Povratak
Vaše su vatre još samo svesni dečački zov
čežnja za strahom od Božjeg, koji sada manjka
Sloboda je naša klopka; nedostaje njin lov:
Šta je bez dahije želja za plaćanjem danka?
Možda dani zemaljski siti su sveg Logosa
Senka hladnog vidokruga suviše je tamna
Pa nauči ga da bude sa novim bogom sam
Alhemija kolektiva menja jad u sram; Da –
Te metamorfoze nisu bezopasni snovi
kad zanos, moral, pouzdanje tuđinom se liče
Dok simbolika srećno venčava duh i telo
ko kaže da svaki lovor Dafne ne obnovi?
A dok novi zagrljaji prazninu čeliče
tu celinu starog Cveta oživljava Delo
Hor:
Delo samo, ne puko samoostvarenje!
Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!
Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!
Tu celinu starog Cveta oživljava Delo!
Radjanje pesme
1.
Nezvana, neznanom odredila je smer:
put kroz noć,
mišljenu u punom plavetnilu trajanja;
mimo obmana svetlila ulica,
mimo varljivih dozivanja zvezdanih,
krajolika maglenih, upitnih;
neznana, nezvanom slutila je zov;
spontana, spoznatom učini reč;
spoznata, spontano donese mir
snovima sveznajućim
2.
Ne blediš, već zriš u raskoraku, kojim spajaš
Nespoznatog me, sa trezvenom ljušturom svesti
Ako hartija trpi sve, onda sve u njoj i živi
Van olakih mislećih pejzaža strepiš;
mimo lebdećih glasova vedrih
samo nalik slobodi što su
okovanu držiš misao u duši;
dušom međ mišlju
do snova proniknuti
smeš li,
pogleda uprtog u bezdan sopstva
zapaliti baklju Dela
pogleda uprtog u noć,
u noć?
III
Ponosito živi kradete nam pogled,
zimzeleni, ruku uprtih ka nebu.
kakav je to hvalospev o večnom
Proturen međ’ mutne nenadane čežnje?
Sanjiv je ipak naš pogled u trezno,
taj raskorak nosi sopstvena ganuća
Nepojmljiva su sunčeva rađanja u nama
Svakim mu drhtavim zalaskom u beskraj
Ne zaboravimo ipak da mahnemo bar pesmom
il’ osmehom iznutra što pesmu već sluti
A neoprezni pomešaju san i privid
pa osude prolećne neboglede naše
*
A momenat straha:
njen muk već tu je:
unutrašnja jata
što htela bi vani
slobodu slutnje
za buduće drage
istog sunca što su
al’ taj drhtaj sveti
taj zov ne čuje;
i smelo lebde njenog iskušenja intervali.
Al’ ranjivog srca ko dete, već znamo:
Doći će kad je ne budemo zvali.
Sazvežđa sazvučja
I
Putniče preostalih pravaca
Snevaj sazvežđa sazvučja
Rečima raspetih razlika
Nezaobilaznice nizija nitkova
Nosite nebeski nagoveštaj
Svakom slučajnom skretnicom
Pesniče pogrešnih plavetnila
Naspram nespretnih nanosa
Zaboravi zaleđa zabluda
Zarad zanosa zvezdanih
II
Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…
Svet vri, oporih zabluda fokusiranih žaokom osrednjih;
Strast vrhovna opet zaboravlja flegmatičnog života opasnost.
Sklad – vrednost omraženih; zalud fantazije, žitelji odgovornosti!
Stroj večitih opravdanja zaustaviće fatalna žeđ okončanja;
Smer, vodilju oporavku Zajedništva fosilni žar oformiće.
Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…
III
Pogledom prigrli plamen prošlih prepreka podsvesti,
plamen preostali.
Ne negiraj noćas nagla nastojanja
Novom, neposrednom nizanju nežnosti
Niklih nezvano
Dvosmislenosti delanja dozvoljenim dosađivanjima
Daju dodatni doprinos
Dimanici događaja
Maštanja mladalački megalomanskih mera
Mislima mru
Dok dosledne dubine dokazuju dugovečnost
Danima dolazećim
IV
Odlučan, obostran odabir: opstanak.
Skrivenih, setnih sećanja skrojen
Ponor pred početkom predstojećeg.
Tek trenutak trezvenim težnjama-
Rast, a rastanak, rečima rasutim…
Rast, al’ rastanak – razumski redosled:
Vama veselja van vatrenih
Vremenskih vrtloga vrtoglavica.
Nastaviće nama nedosanjani nemiri
Nanositi nedogled nejasnih neobličja-
Nanositi nespokoj namera nastanka.
Sazdani svetlošću svevišnje svrhe
Stvaraćemo sklad sazvežđa sazvučja
Gorite, vatre zemaljske
(Raz)umu
Preplašenih snova
pred večnom ti željom
savršenstva tvog Kroja
slutim: taj ponor
sred svih nas i Neba
nije; i nikad
neće ga biti.
Zajedništva Zora
naspram mrkle Tmine
slavim i tu čast
ne želim kriti
Vrhovni zakon
koji čuh od zvezda
nosim međ’ ljude:
Jedno je isto
misliti i sniti.
* * *
Gorite, vatre zemaljske, sve zidove slabosti i htenja
da Duhom obgrljen uvid u Zanos osmehom probudi zrak;
ja ne tražim znanost da besciljnom krpim rupe razočarenja:
pepelom stasava Ljubav bez straha van tog pouzdanog mnjenja;
pepelom sopstvenim skinimo senke, maske sebi skrivenog lika,
duše jednostavnih obrisa sveljudskih, zaboravom zatočenih.
Zar verom u viši Razlog, Dobrom sveosnovanog smisla naših bdenja
ne sanjamo sveti tren – unutrašnje vatre naše novog vaskrsenja?
Ničice padam pred Uzdahom noći!
Rumenila treme, veštije skrivenog
međ zrnastim slovom
jučerašnjim Sobom
ne, ne čekam odgonetku Jutra –
ima li noćas razlike
zvezde od satelita
ako treptaj je pred Bogom?
Ako treptaj je Bogom!
U tvom je oku budnost oba sjaja
Ludim, kad promislim dužnost i teskobu
prazne ruke kad ruka je srce
Sanjam mostove ka tvome osvetljenju
Sebična je spona Zajedništva
k sivom trenu minuloga doba
leda otopljenog sred očiju gustih ti
svitaca nade
*
Deus ex machina crno-belog filma –
Autobus: međusvet tvog bivanja spram mene i Tamo
Ne laskam više sebi da je on bio sudija
Svitac je ostao zatvoren u meni ko u tegli
On nije za pokusna dečija igranja
Nimalo slučajni nisu njegovi požari
A žrtve ne traže njegovu milost
Otvaram ti vrata
međutim, to nije džentlmenski gest –
riznicu munja čuva sfinga Dobre Volje
od tebe traži samo jedan zrak
Priseti se, znam da znaš.
Paganski bogovi
Gledaj, vraćaju se
E. Paund, Povratak
Vaše su vatre još samo svesni dečački zov
čežnja za strahom od Božjeg, koji sada manjka
Sloboda je naša klopka; nedostaje njin lov:
Šta je bez dahije želja za plaćanjem danka?
Možda dani zemaljski siti su sveg Logosa
Senka hladnog vidokruga suviše je tamna
Pa nauči ga da bude sa novim bogom sam
Alhemija kolektiva menja jad u sram; Da –
Te metamorfoze nisu bezopasni snovi
kad zanos, moral, pouzdanje tuđinom se liče
Dok simbolika srećno venčava duh i telo
ko kaže da svaki lovor Dafne ne obnovi?
A dok novi zagrljaji prazninu čeliče
tu celinu starog Cveta oživljava Delo
Hor:
Delo samo, ne puko samoostvarenje!
Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!
Ni treptaja izmeđ’ života i pesme!
Tu celinu starog Cveta oživljava Delo!
Radjanje pesme
1.
Nezvana, neznanom odredila je smer:
put kroz noć,
mišljenu u punom plavetnilu trajanja;
mimo obmana svetlila ulica,
mimo varljivih dozivanja zvezdanih,
krajolika maglenih, upitnih;
neznana, nezvanom slutila je zov;
spontana, spoznatom učini reč;
spoznata, spontano donese mir
snovima sveznajućim
2.
Ne blediš, već zriš u raskoraku, kojim spajaš
Nespoznatog me, sa trezvenom ljušturom svesti
Ako hartija trpi sve, onda sve u njoj i živi
Van olakih mislećih pejzaža strepiš;
mimo lebdećih glasova vedrih
samo nalik slobodi što su
okovanu držiš misao u duši;
dušom međ mišlju
do snova proniknuti
smeš li,
pogleda uprtog u bezdan sopstva
zapaliti baklju Dela
pogleda uprtog u noć,
u noć?
III
Ponosito živi kradete nam pogled,
zimzeleni, ruku uprtih ka nebu.
kakav je to hvalospev o večnom
Proturen međ’ mutne nenadane čežnje?
Sanjiv je ipak naš pogled u trezno,
taj raskorak nosi sopstvena ganuća
Nepojmljiva su sunčeva rađanja u nama
Svakim mu drhtavim zalaskom u beskraj
Ne zaboravimo ipak da mahnemo bar pesmom
il’ osmehom iznutra što pesmu već sluti
A neoprezni pomešaju san i privid
pa osude prolećne neboglede naše
*
A momenat straha:
njen muk već tu je:
unutrašnja jata
što htela bi vani
slobodu slutnje
za buduće drage
istog sunca što su
al’ taj drhtaj sveti
taj zov ne čuje;
i smelo lebde njenog iskušenja intervali.
Al’ ranjivog srca ko dete, već znamo:
Doći će kad je ne budemo zvali.
Sazvežđa sazvučja
I
Putniče preostalih pravaca
Snevaj sazvežđa sazvučja
Rečima raspetih razlika
Nezaobilaznice nizija nitkova
Nosite nebeski nagoveštaj
Svakom slučajnom skretnicom
Pesniče pogrešnih plavetnila
Naspram nespretnih nanosa
Zaboravi zaleđa zabluda
Zarad zanosa zvezdanih
II
Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…
Svet vri, oporih zabluda fokusiranih žaokom osrednjih;
Strast vrhovna opet zaboravlja flegmatičnog života opasnost.
Sklad – vrednost omraženih; zalud fantazije, žitelji odgovornosti!
Stroj večitih opravdanja zaustaviće fatalna žeđ okončanja;
Smer, vodilju oporavku Zajedništva fosilni žar oformiće.
Sve vam opraštam, zbunjene figure željne osmeha…
III
Pogledom prigrli plamen prošlih prepreka podsvesti,
plamen preostali.
Ne negiraj noćas nagla nastojanja
Novom, neposrednom nizanju nežnosti
Niklih nezvano
Dvosmislenosti delanja dozvoljenim dosađivanjima
Daju dodatni doprinos
Dimanici događaja
Maštanja mladalački megalomanskih mera
Mislima mru
Dok dosledne dubine dokazuju dugovečnost
Danima dolazećim
IV
Odlučan, obostran odabir: opstanak.
Skrivenih, setnih sećanja skrojen
Ponor pred početkom predstojećeg.
Tek trenutak trezvenim težnjama-
Rast, a rastanak, rečima rasutim…
Rast, al’ rastanak – razumski redosled:
Vama veselja van vatrenih
Vremenskih vrtloga vrtoglavica.
Nastaviće nama nedosanjani nemiri
Nanositi nedogled nejasnih neobličja-
Nanositi nespokoj namera nastanka.
Sazdani svetlošću svevišnje svrhe
Stvaraćemo sklad sazvežđa sazvučja