Agora

Marijan Krivak

I kršćani su ljudi.

Doista, ova »humanizirajuća« odrednica nije tek verbalna provokacija.

Biti čovjekom znači – osim biti nalik Bogu – biti i »odvratnim, pohlepnim, korumpiranim, u sebi rascijepljenim ljudima« (A. Nikolaidis, Homo Sucker, 2009.).

Jer, težnja da se čovjek što više približi božanskome najčešće završava obratom.

U tom se nastojanju ono ljudsko, zapravo, vrlo često približuje onom zvjerskom. No, biti zoon politikon (Aristotel), već je nešto mnogo važnije za konstituiranje »ljudskosti sàme«. Politički se čovjek susreće s drugima na trgu, središtu polisa. Tome je, pak, trgu, od antike ime agora.

Agora jest i naziv filma Alejandra Amenábara. Amenábar je redatelj koji svakim svojim uratkom pomalo uzburka duhove… provocira naše predrasude… ispituje temelje naše svijesti (i još više podsvijesti!). A to je upravo ono što čini i osobnu definiciju struke u kojoj pokušavam preživjeti u posljednja dva desetljeća – filozofije. Amenábarov je film u punom značnju takove definicije »filozofski«.

Mjesto na kojemu se odvija tako poimana filozofija, narečena je »agora«.

Što nam danas znači agora? Može li se agora zateći u konstelacijama suvremenog, globaliziranog svijeta? Ima li uopće danas »agore«?

 

Agora je mjesto porađanja i odvijanja onoga što nazivamo »javni diskurs«.

Na trgu, pred drugima, dešava se najnepatvoreniji oblik demokracije, ona izravna. Glas nezadovoljna čovjeka potrebuje agoru kako bi stekao svoj građanski, politički legitimitet. Grci su agore pravili odmah uz luku – da bi mogli naseliti čitavo more.

Amenábar svoj film situira upravo uz jednu takovu luku. Iako ona nije izrijekom grčka, radi se ipak o fenomenu koji se veže uz helenski svijet, njegovu politiku… i filozofiju.         

Egipatska Aleksandrija, 391.godine nakon Krista središte je (post)helenističkog svijeta. Osim što se pred njezinom lukom nalazi jedno od »sedam čuda staroga svijeta«, veliki Svjetionik, u Aleksandriji je i velika Knjižnica. Sav se kulturni, politički, onda i teološki život odvija oko te knjižnice. Znanje staroga svijeta sabrano je na egipatskoj obali kao razmeđi svih tada poznatih civilizacija.

Egipćani, Židovi, Rimljani… svi se oni tamo suočavaju s ultimativnim nastupanjem kršćana na svjetsku političku pozornicu. Veliki Rimski Imperij sučeljen je s neminovnošću – svi se starorimski (pa i egipatski) bogovi zamjenjuju s jednim i jedinim, kršćanskim Bogom koji postaje osnovom onoga što danas držimo kršćansko-židovskom tradicijom, a koja je uz pratemelj u grčkoj i rimskoj antici, svoju esenciju stekla u prosvjetiteljstvu i liberalizmu. Zajedno, to je što danas nazivamo »zapadnom civilizacijom«.

Rimski prefekt ne može više zauzdavati težnje jednog revolucionarnog pokreta. On, naime, pod blagoslovom vjernog Theona (Michael Lonsdale) pokušava nasiljem sputati sve veći utjecaj Kristovih sljedbenika na zemlji. No, nasilje tek rađa još veće nasilje… Pobuna kršćana sobom veže i pobunu robova… Teodozijev ukaz o kršćanstvu kao službenoj religiji Rimskog imperija (380.), te kasnija zabrana svih drugih religija (391.) uzrokuje tektonske pomake u starome svijetu, što, prema Kasiodoru, polovicom 5. stoljeća po prvi puta uvodi pojam `moderniteta`. A s Modernom smo u horizontu svijeta kakvog i danas baštinimo, pod prevladavajućom »kulturnom dominantom« (Jameson) postmoderne!

 

U Aleksandriji najveći ugled ima filozofkinja Hypatia (Rachel Weisz). Nadaleko poznata po svojim astronomskim otkrićima, ona je i jedna od najljepših žena svijeta. No, Hypatia je svoju ženstvenost posve podredila znanosti… filozofiji, astronomiji… Strast prema muškarcima zaminenila je ostrašćenošću prema novim spoznajama.

U njezinu okružju trojica muškaraca žude za njezinom naklonošću, ali i ljubavi.

Ljubavi koja ne bi bila tek philosophia (»ljubav spram mudrosti«), već – erotskom. Grk Orest (Oscar Isaac) svojim aulusom umjetnički posvećuje tu žudnju. Rob Davus (Max Minghella) nastoji se učiteljici približiti interesom za znanost. Preobraćeni kršćanin Synesius (Rupert Evans), pak, želi svoje vjerske ideje nametnuti i kroz filozofiju politike.

Upravo će se ova posljednja dimenzija i pokazati najvažnijom u Amenábarovu filmu. Njegovo je djelo, umogome, svjedočenje o tomu kako je philosophia postala ancilla theologiae. Propitivanje smislenosti svijeta u kojem živimo nadomješteno je bespogovornom predanošću vjeri i njezinim strogim zakonima.

Kršćani, nakon što su bili robovima u rimskome carstvu, postaju utemeljiteljima dogmatske usmjerenosti koja nastoji univerzalizirati svoje teološko učenje.

Kakve su posljedice takove težnje?

Krv, smrt, sveopće razaranje. (Uz povike Aleluja krščani kreću u krvavi pokolj!)

Religija nastala iz Kristove ljubavi prema čovjeku, pretvorila se u moćnu, nasilnu, revolucionarnnu silu koja je promijenila okvire svijeta kakvog poznajemo. Iz »poniženih, potlačenih, ugnjetenih, prezrenih na svijetu« (Fanon), rađa se novi svjetski poredak »ognja i mača«.

 

Amenábar, dakle, u svojemu filmu izokreće dobro nam znane »hagiografije«. Za razliku od uvriježenih prikaza ranog kršćanstva iz velikih holivudskih spektakla, on postajanje kršćana vladarima svijeta prikazuje neuljepšano

Što znači ovo »neuljepšano«?

Ponajprije to da se kršćani pojavljuju tek kao jedna među mnogim konfesijama, koja u određenom realpolitičkom kairosu vrlo nasilno prezima svu vlast u svoje ruke. Ljubav se prevara u mržnju, mržnja u nasilje, nasilje donosi smrt…  No, Amenábar ipak ne bogohuli glede uvriježenih prikaza prapostanka kršćanstva.

Zašto?

Upravo zato što se u njegovu umjetničkom prikazu jednog povijesnog perioda nameće jedan ključni postulat – sloboda umjetničkog stvaralaštva. Posebice se to može, glede Agore, izreći u svezi s obranom svakovrsne ljudske djelatnosti.

Načelo »ljudskosti« nije vođeno nekom osudom postupaka kršćana, već i pokušajem razumijevanja tih postupanja. Povijesna ukorijenjenost u ropstvo, kršćane oslobađa odgovornosti za milost prema svojim vjekovnim tlačiteljima.

Kada Amonius (Ashraf Barhom) prezentira čudo – prolazi kroz vatru neozlijeđen – radi se o epohalnom »događaju« koji mijenja koordinate staroga svijeta. Njegova vjera u kršćanskog Boga toliko je snažna da on ne trpi nikakve boli. Vjera = moć! (Ako izokrenemo onu baconovsku: o vezi između znanja i moći!)

Ljudi koji su spremni ići kroz plamen, doista mogu sve. Transcendiranje svega dotad postojećeg ravno je »čudu«.

Stoga se i Amenábarovo »citiranje« onoga poznata Kantova udivljenja: »Zvjezdanim nebom nadamnom i moralnim zakonom u meni« ne čini slučajnim.

Baš naprotiv!

Postav je cijeloga filma filozofski i to u nostalgičnom modusu prema nepovratnom dobu kada je filozofija čovjeka govorila više od (političke) teologije. U odnosu između fides et ratio, on je svakako na strani ovoga drugog!

 

Na nekoliko se mjesta u samome filmu razotkriva ova autorska pristranost. Posebice je to vidljivo u ironijskom stavu prema parabalanima.

Tko su »parabalani«? To je svojevrsna kršćanska policija. Ona hoda ulicama nakon pustošenja Aleksandrije kako bi »pazila da se ne narušava kršćanski moral«. Iako Amenábar baš tim riječima opisuje narečene parabalane, ne radi se o nekakvoj »ničeanskoj kritici kršćanskog morala stada«. Jer, kod prvih, revolucionarnih kršćana ne može se govoriti o »moralu slabih«. Naprotiv… Kršćanski je moral toliko »jak« da se odmah materijalizira kroz nasilje! Kršćani su, ponajprije, muškarci. Tako će, naime, o odlučnosti kršćana zboriti kako budući Thaumasius (prijašnji Amonius), ali i Ćiril Aleksandrijski (Sami Samir).

Teologija, odnosno vjera, pokazuje se primarno »muškom stvari«. U takvoj konstelaciji svaka je žena ugrožavajuća za »kulturnu dominantu« vladajućih.

 

Hpyatia se ovdje pokazuje katarktičnim momentom (i ne samo) Amenábarove Agore. U jednome s trenutku sukoba među Rimljanima, Židovima i kršćanima, iskazuje nešto poput: »Filozofija? Baš nam je nešto takovo sada potrebno!«

Ovaj ironijski odnos prema dotadašnjoj najcjenjenijoj disciplini, zadržao se »do dana današnjeg«! Doista, što će nam uopće filozofija? Filozofi su neradnici, džabalebaroši, hohštapleri koji samo smetaju razvoju glonbalizirane bolonjske znanosti i neoliberalnom »društvu znanja«… (Parafraziram prema sjećanju na paradigmatske opise s mnogih tzv. »znanstvenih portala«).

 

Hypatia, filozofkinja, no ustvari »revolucionarni astronom«, postaje smetnjom u svijetu u kojem Ćiril Aleksandrijski baca anatemu na jednu ženu, a zapravo na filozofiju sàmu. Ovdje ne pomaže niti Orest, koji postaje novim prefektom!

Posljednja sekvenca Hypatiina kamenovanja od strane nesmiljenih kršćana, doista se može smatrati osebujnom »herezom«. Posebice ako u obzir uzmemo i Badiouvu sliku »univerzaliziranog kršćanstva« iz njegove knjige o Sv Pavlu. Sjetimo se, tamo »univerzalizam kršćanstva« nastupa naspram grčke Filozofije i židovskog Zakona. Amenábar je svom prikazu na strani žene, kao i filozofije.

 

Agora je u svom dramaturškom postavu spektakularna melodrama. Takvi su većinom i američki filmovi koji pristupaju dalekim periodima povijesti čovječanstva. Ali, Amenábarov je pristup idejno sasvim drukčiji. U gradnji svog filma on naglašuje detalje koji su duboko emotivni i prekoračuju zamke patetike.

Noćna sekvenca u kojoj Davos svojoj gospodarici dodiruje stopalo – antologijska je. Jednako tako, i završna sekvenca prije kamenovanja, s istim protagonistima nosi pathos u najboljem ozračju antičke tragedije.

Amenábarov je pristup temi angažiran, što se očituje gotovo u svakom segmentu filma. Likovi su mu uvjerljivi, a u sjajnoj glumačkoj postavi dominiraju pritajena erotika Rachel Weisz, kao i nesputana snaga Ashrafa Barhoma u ulozi kršćanskog ratnika i ideologa.

Scenografija filma, iako digitalno generirana, u sebi nosi mističku povezanost između nebeskog i zemaljskog. Česti »nebeski kadrovi« sugeriraju malenost čovjeka gledanog iz svemira.

Otkriće elipsoidnog kretanja zemlje oko Sunca, što ga zajednički otkrivaju Hypatia i  Aspazije (Homayoun Ershadi) predstavlja ekstatički trenutak u kojemu se očituje sva simpatija autora prema svojim likovima.

Nakon dojmljivih filmova poput Uljeza (The Others, 2001.)  i Život je more (Mar adentro, 2004.), španjolski je autor zaključio izuzetno uspjelo desetljeće svoje redateljske ingenioznosti. Posebno je značajno da se jedno ovako osjetljive teme – demistifikacije prapovijesti kršćanskog uspona na vlast – poduhvatio autor iz zemlje duboke kršćanske i rigidne katoličke tradicije. U tome je           

Amenábar dostojan nasljednik Luisa Buñuela i Carlosa Saure.

 

Agora (2009.), apokrifni historiografski film, vjerujem, uznemiravajući je za mnoge kršćane. Međutim, kako rekoh na početku napisa: »i kršćani su ljudi«. Kao takovima »ništa ljudsko ne bi im trebalo biti strano«.

Međutim, Amenábarov prikaz bitnije je uznemirujući za instituciju – Crkvu.

Agora u temelju dovodi u pitanje njezin moralizirajući, prokazivački stav.

Postoji li danas neka agora?

Možemo li na njoj demokratski iznijeti svoje stavove, a da za to ne snosimo političke i teološke posljedice?

Pitanje je istovjetno onome: ima li još (danas) filozofije? Malo ili… nimalo!

Suvisli bi, izbjegavajući odgovor bio onaj hegelovski: »Tim gore po činjenice«!