Jednom kad Zemlja više ne bijaše pusta i prazna Eva se ogledavala u skupljenim vodama mora plavog poput opala. I ono što bijaše lijepo poželi učiniti još ljepšim. I učini pokret ka Svjetlosti uzevši iz zemlje pregršt raznolikih oblika i načini kao što je Vječni činio : umijesi prah s vodom, stalnost i promjenu i oboji ih u ogrlicu od ljubavi i zlata, znak savršenstva

Sačini još od srebra i voden konjica s krilcima posutim od bijelog mjesečevog sjaja i stavi ga na zvjezdanu vrpcu koju zapečati odbljeskom dijamanta, simbolom savršenog dovršenja. I potraži zatim smaragdnu rijeku nad kojom su plovile ptice dugog zelenog perja i izroni iz nje školjku i pronađe u njoj biser. A praiskonska voda joj reče :“ Eva, svemu što nađeš daj od svojeg duha, jer samo tako dobit ćeš više od života“.
Ona, Eva, ta prva žena, ohrabri se i postade umjetnica. I tako prekrši sve zakone približivši se najdubljoj razini uvida iz kojeg sve nastaje. I zaljubi se u život kakav joj je podaren. Tad potraži na drugoj strani Edena koralje i nižući ih, žrtvova kaplju svoje krvi i upiše u njih porijeklo svijeta, biljno i mineralno. I stavi još oko ruke jantar sveobuhvatne mogućnosti povezujući njime svoju kozmičku dušu s božanskom.

Adam je nađe zamišljenu na obali i ona mu reče :“ Postoji tok života i tok smrti, ali i Božje milosti. Ti si sa mnom izdržao trenutak praznine kada smo spoznali točku iz koje sve proistječe i u koju sve utječe“. A on izvadi za nju iz svoje kose kristale, preostale krhotine prijestolja Gospodnjeg. I poreda ih po njezinom njezinom dlanu podarivši joj s njima intuiciju s kojom će se žena kretati između vidljivog i nevidljivog.

Eva ga pogleda očima u kojima su još bile blistave edenske kiše i u njima san koji sanja samoga sebe. I shvati : oni koji su pali na Zemlju ponovno mogu naći put k Nebu.