Tags

Related

Share

Pesmi

Milijana Cunta

Pet Medejinih tužbi

I

Kazna je bila strašna, Medeja:
svoje udove produžuješ kroz tisućljeća, 
kao opomenu.
Danas
duga crna kosa
pada s neba za najgoreg nevremena,
podatne obline
dižu se iz oceana,
na zaboravljenim paralelama zemljine površine
otoke tvoje žalosti posjećuju izgubljene duše.
I poučeni da izmjere promjer izgreda.
Tvoji oštri nokti
grebu napetu oblost neba
kako bi se u pravom času izlila
plodna voda,
hrabra bradavica zalijeva zemlju
za suše.
Uronjena u se, Medeja, ne možeš zaspati više,
u posvemašnjem mirovanju osluškuješ:
kruženje zemlje i 
ljuljanje ljubavnika.
Za tvoju dušu, za tvoju dušu
trguju strvinari zakona,
koji ne znaju 
da je kazna već bila, 
strašna, 
jer nije bila ispad,
da mogla si pogledati u djetetovu krv.

II

Zatvorite prozore, zakračunajte vrata,
da dođe oslobođenje, da dođe u
biti tu,
sama sa svojim dahom,
sama sa svojim dahom.
Ugasite zvijezde, utišajte tepanje starica
pred vratima, leptiri su, prikradu se zadnjoj svjetiljci duše
i oblijeću je do samoubojstva.
Čijeg samoubojstva?
Donesite pamučnih krpa, biljaka, 
krvare oni koje volim!
Otpuhnite prašinu, 
neka ne bude sjećanja
isperite čađavi strop, 
neka ne kiši noć!
Zakrpajte slijepo okno,
neka kroza nj ne uđe mrav, 
neka ne propusti utjehe svijeta.
Ugušite pticu u krletki,
svi , koje ljubim, šute, 
svi, koje mrzim, bubnjaju
po prenapetoj koži
strasti, neka ne upoznam strast!
Žurim, žurim,
krvare oni koje volim, 
kamo žurim, kamo žurim?
Kosa preko lica,
nokti do srca,
pelene si objesim po kostima, 
smiješna kreatura, vrapci u vrtu, 
podsmjehuju se podbuhlim očima.
Zatvorite prozore, zakračunajte vrata! 
Neka dođe oslobođenje, neka dođe u
biti tu, 
sama sa sobom, 
sama s tobom.

III

Kada si se saginjala nad rijeku,
gdje žene peru dječje rublje,
sunce je
u šupljini između trbuha i prsa
bilo na zalazu.
Krug po krug
oblijetali su te gavrani
požude i ti si se izdigla
iznad zadaća
visoko,
poput alabasterna kipa u svetištu
ponosno si prkosila slučajnim pogledima.
Samo jedan dlan mogao je 
dotaknuti tjeme,
zgrabiti crnu grivu i protresti te do zaborava.
Nikada nisi molila, nikad nisi odbacila,
sva si ustreptala obećanje vjernosti,
meni
dok rijeka nije jednoga dana
narasla preko svojih granica
i ugušila sunce.
U šupljini između trbuha i prsa
naselila se noć i rekla si,
da je krivnja u kući moga oca.

IV

Prije nego što si se, treći dan, osvijestila
veliki je bijeli kit
nasjeo na krošnje drveća
u vrtu kuće tvoga djetinjstva
i polako
spustio sjenu sramote na posjed.
Svi tvoji molili smo za te
ispod sve gušće tame
sve do zadnjega, sve do 
potpune pomrčine.
U oku ribe sada
tražimo utjehe,
slijepljenih usta napipavamo ostatke
jeguljste svjetlosti.
Kazna je bila strašna, Medeja,
obilježila si kuću svoje majke.

V

Šute oni, koje ljubi.

 

Rimska impresija

Noli me tangere

potpis je pod slikom
u crkvi, gdje sjećanje
vraća se počecima.
Na pragu
izlaznih vrata
sipka se svjetlost stušti
na čelo
a ipak dotiče
hladnu kožu.
Zaprhuta 
stostruko golub
Iznad Piazze Navona
visoko, još više,
probode nebo i
izlije se jutro. 
Isprani trg zaobli se
oko bunara
i sve je voda
koja teče.
Ravnodušna pročelja
minulog, 
između nas dvoje
u očekivanju podneva.

Ljuskavi ogrtač

Uvečer ispirem ljuskavi ogrtač:
i pada sluz kao ruka prema tlu
i pada kao dan u noć
i pada kao u san. Uvečer.
Odijevam ljuskavi ogrtač:
i veže kao zlatni nakit
i reže kao srebrn štit,
zato svlačim ljuskavi ogrtač.
Kada si mi dao taj ljuskavi ogrtač,
da legnem pred tebe, mora dar?
Kada ćeš konačno skinuti ljuskavi ogrtač, 
da isplivam u svoje vrijeme? Uvečer.

Prevod: Branko Čegec