Anđele moj mili, reci kamo me put vodi.
Za ruku sad uzmi me, u nebo uznesi me.
Anđele moj, pokaži mi predjele kojima ćemo
prolaziti, mora neobične boje, stijene kojima
se Mojsije na Sinaj penjao, pokaži mi staze
kojima je kralj David sebi kroz psalme glazbom
put osvjetljavao.

Anđele moj mili, svojim nježnim dodirom u
više sfere povedi me, da ugledam lica onih
koje sam volio i izgubio.
I daj mi vrijeme da osvijestim uspomene i
da svakom kažem one prave riječi koje tko
zna zbog čega tvrdoglav i izgubljen, nisam izrekao.

Kroz spiralni vrtlog snježnih pahuljica provedi me
i pokaži mi gdje mudri svoje knjige stvaraju i umjetnici
u nebeskom beharu zemlju darom obdaruju.

Anđelu moj mili, dok me sa sobom vodiš pitat
ću te o sebi i sutra i zašto je jučer onakvo bilo.
I zašto sam hrabrost gubio i odustajao, a ti me
milošću Božjom ponovno na pravi put vratio.
I ne ljuti se, pitat ću te još zbog čega sam sebe
malenog vidio dok si me ti nebeskim prostranstvima
na svojim krilima nosio.

Anđelu mili, zamoli za me kod Gospoda da još
u mnoge luke pristanem i raznolika čuda ovog svijeta
doživim, ali uz tvoju pomoć ne zaboravljajući
odakle sam došao i kamo se moram vratiti.

Za ruku sada dok me čvrsto držiš moram ti
reći da ponekad ne znam sebe od dana običnih
odvojiti i put sfera visokih, gdje me ti čekaš,
krenuti.

Anđelu mili, želim ti reći hvala što me ne pitaš
zašto sam u danima lijepim tužan bio i zašto
se nisam smijao nego zdvojan bio.
I oprosti mi u blagosti svojoj što ponekad nisam vjerovao
tražeći od tebe znak posebnosti i izdvojenosti dok si ti
kraj mene strpljiv stajao.
A ja sam vidio samo sebe, ali ne i tebe.

Anđele mili, pitaš me ovo blagdansko predvečerje što
bih još želio i da mogu kamo bih pošao ? Što bih učinio ?
I moram ti reći jednostavan život, to bih poželio.
Spokoj tihe obiteljske sreće, vidik s malo voda i
bilja mirisnog, mjesto s kojeg bih beskraj Beskrajnog
En sofa promatrao.
I mjesto bih te zamolio negdje na tihoj uzvisini s kojeg
bih suze svetog Lovre mogao vidjeti kad krenu prema
Zemlji i kad za to dođe vrijeme sve zvijezde ugasle ponovno
bih u ljetnoj noći nebeskom svodu vratio.
I nemoj mi sada smijući se reći kako su to male stvari i
„ Sreću veću od mene zatraži „.

Anđelu moj mili, za ruku čvrsto drži me i putovima
Svjetlosnog duha vodi me.
I onda kad pomislim da su me svi zaboravili i kada sam
uvjeren da ne hodam, da ne letim, da se ne krećem,
iznenada, ma gdje bio, mojim imenom sebi, prizovi me.