Knjiga o ljubavi (ili kako sam srela Anu Frank)

Jasminka Domaš

Ponekad se čini
da stvarnost vidimo jasno.
Ali Sada izmiće i baš kao i
za Jučer, pitaš se, kako ih
dodirnuti.

L. R. Frank

Zanima te što radim ?

U to nimalo ne sumnjam ! Nakon što sam neko vrijeme koketirala s glumom i zatim svima pričala, ne samo u Linden ulici nego u cijeloj četvrti da ću studirati povijest umjetnosti i biti kustosica specijalizirana za nizozemsko slikarstvo sedamnaestog stoljeća, u Rijksmuseumu, diplomirala sam na Pravnom fakultetu.
Sada se vjerojatno smiješ, jer te upravo to podsjeća na mene, onakvu kakva sam bila, onakvu kakvu me pamtiš, sklonu nepodopštinama i svakovrsnim izazovima. Sjeća te na tvoju braniteljicu .
Kada bi se negdje u susjedstvu predugo zadržale, uglavnom zahvaljujući mojoj sklonosti zaboravljanja na vrijeme i sate , molila bi me da te otpratim kući. Žustro hodajući ulicom kako bi nadoknadile ono što se više ničim nije dalo nadoknaditi ja bih ceremonijalno izjavila : « Gospođa milostiva Edith Frank vrlo je zabrinuta «. Ti bi se kiselo smješkala. Ušavši u vaš stan na Prinsengrachtu bila si sva sazdana od osjećaja krivnje i kajanja, a ja bih izmišljala sve moguće razloge koji su doveli, naravno ničijom krivicom do nemilih događaja. I kada bi me tvoji naposljetku nekako uspjeli ušutkati, zaključak je uvijek bio isti :» Gezelle ti ćeš biti odvjetnica !»
Da, Ana, osjećaj za pravdu prevladao je početnu razbarušenost moje prirode koja se ipak nikada, sasvim do kraja, nije mogla zatvoriti u ladicu, unatoč svim regulama i paragrafima koje sam morala svladati. I tako sam s vremenom prigrlila svoj novi hobi : turistički vodič po Amsterdamu. Uostalom i tebe sam znala voditi po mojoj ulici i tumačiti :» U ovoj kući rodio se taj i taj, u ovom dućanu, najstarijem u cijelom Amsterdamu možete kupiti sireve Goudse i Edammer koji su samo na ovom mjestu sačuvali izvoran okus i aromu. A u staretinarnici Pathe’ možete pronaći najljepše kolekcije plišanih medvjedića. Naročito zanimljivo za kolekcionare !»

Što mi to danas znači ? Šećem gdje hoću, pričam turistima kojih je grad pun u svako doba godine, ne baš što hoću, ali umećem u opće poznate podatke, male, bizarne priče, znaš ti mene, soli volim dodati malo više papra.
Marširam mostovima, hodam ispred sviju s dirgentskim štapićem, zastavicom, suncobranom ili podignutim kišobranom. To naravno ovisi o godišnjem dobu. Nekako je i meni samoj smiješno zamisliti taj prizor, jer se vidim kako koračam krupnim i odlučnim koracima u velikim i udobnim cipelama koje su zadržale štih obuće sa slika starih nizozemskih majstora.
Ti, nekadašnja polaznice škole Montessori, hoćeš li prošetati ? Ljeto je. Kazalište živi na ulicama koje su pune kostimiranih glumaca. Pravac ?

Željeznička stanica srce je grada. Dnevno tu prometuje 1400 vlakova. Za vrlo kratko vrijeme možete stići u Koln ili Paris.

Ne sviđa ti se ? Iskreno rečeno ni meni. Podsjeća me na trenutak kada sam se spuštala uskim i strmim stepenicama na ulicu i čula od susjeda da ste iz Westerborka deportirani transportom u Auschwitz.
Proći će mnoge godine. Desetljeća, a ipak svaki put kada ugledam teretne vagone bivam zarobljena i smrvljena. Pretopljena u Nešto neizrecivo po svojem užasu i strahu da ću i ja, djevojčica koja je bila pod lažnim imenom dovedena u novu obitelj, već sutra završiti gdje i ti.
U ime čega se sve to dogodilo ? Politike, vjere, vođe i nacije ? U ime toga da mnogi mali i nastrani tipovi postanu iznenada velike face, bježeći od kozmopolitizma kao vrag od tamjana. A ipak u ropotarnici povijesti obično završe na njezinom dnu. Točno tamo odakle su krenuli u « uzdizanje «. U ratu, smeće u ogromnim količinama isplivava na površinu.
No ponekad nije bolje ni u miru. Tog izraza pobjede, nadmoći i trijumfa nagledala sam se kod političara .I što je netko zauzimao manje važno mjesto u stranci, njezinom pobjedom na izborima pojedinci postaju krojači pravde za strance, izbjeglice, useljenike… Islamofobija i antisemitizam i danas su dio Europe, kao što si i ti sa svojom sudbinom njezin dio.

Izlog knjižare Blookevort prepun je knjiga. Tvoje nema. Ne mislim tu na dnevnik nego na knjige koje si željela napisati.
Odjednom osjećam dosadu i tupost gledajući u sve te silne naslove o toleranciji, o jogi, Platonu i državi, pomiješane s receptima mamine kuhinje i Pet četvrtina naranče.
Izjeda me pitanje:» Je li bilo vrijedno preživjeti ?» Žeđati za znanjem, proučavati, istraživati, stvarati ? Cijela ta židovska doktrina Tikun olam, popravljanja svijeta na što se u biti svodi ? Postaje li svijet doista bolji ? Što je to što mene u tom svijetu može učiniti boljom i sretnijom nego što jesam ?
U krvotoku neprestano kola uzavrelost koja prijeti da će sjećanjem na šoah u nutrini prekriti poput lave svaki pokušaj razuma i rashlađivanja. Tko zna, možda smo upravo zato toliko žestoki u svojim raspravama često se iscrpljujući u besmislenim prepirkama i sukobima,a u svojoj duši neprekidno strepeći da se umjesto Stvaranju ne prepuštamo Potopu.
Pogled unatrag Ana otkrio bi ti da gotovo i nije bilo pobune i revolucije u kojoj Židovi nisu sudjelovali. U svakom slučaju svijet je je još uvijek u postajanju i ništa nije dovršeno i završeno kao ni vječna čežnja da postignemo harmoniju, ovisno o vjerovanju, s Mesijom ili bez njega. U Jeruzalemu ili na nekom drugom mjestu.
Odvest ću te sada na zračnu luku Schipol.

Godišnje amsterdamskim Schipolom prođe 35 milijuna putnika. To je treća najveća zračna luka Europe.

Ponekad dođem tamo sama. Pogledam na ogroman monitor koji avion i odakle prvi slijeće. I tada stanem na izlazu gdje će se domalo pojaviti putnici nakon carinske i pasoške kontrole vukući i kotrljajući svoju prtljagu. Raznolikih lica, zbunjenih, unezvjerenih i umornih, radosnih i ljubopitljivih, sretnih da su stigli do svojeg odredišta.
Poneko se koleba neznajući gdje bi krenuo, osvrće se, netko čita natpise što ga drže u rukama kuriri i vozaći sakupljajući poslovne partnere od Tokija preko Berlina do Amsterdama. I kada poteće ta živopisna rijeka, počinjem se probijati kroz najveću gužvu. Propinjati na prste tražeći tebe.
Sama sebi govorim :» Sada ću te ugledati ! Sada ćeš naići. Zagrlit ću te. Reći ću ti da te nisam zaboravila, da te volim.
Vrata s mutnim staklima kroz koja kuljaju putnici neprekidno se otvaraju i zatvaraju.
Ta ljudska bujica zatim se polako stišava i osipava. Tu i tamo pojavi se još netko kome se zagubio kovčeg ili je nešto zaboravio na polazišnom aerodromu ili u tranzitu vadeći svoje dokumente:mobitel, ključeve od auta, laptop…
Zatim prolaze stjuardese, kapetani zrakoplova i više nitko.
Stojim još neko vrijeme s izgledom one koja je čekala i nije dočekala.
Veliki sat iznad moje glave neumoljivo mjeri u minutama i sekundama ono što između nas nije dovršeno, niti će ikada biti. Vrijeme našeg susreta na Schipolu je završeno. Treba otići kući. Na mostovima grada već su upaljena svjetla .
Penjem se stepenicama. Otključavam vrata i ulazim u stan zgusnute tišine. Sjedam za stol. Suviše nemarna da kupujem svaki dan svježi kruh izvlaćim iz ostave komadić macesa preostalog od Pesaha. I uredno ga mažem i gladim s margarinom na čijoj kutijici piše Dijetetski margarin, bogat poli-nezasićenim masnim kiselinama, obogaćen vitaminom E, bez kolesterola. Možeš si mislit !
Polako gutam odmrvljene komadiće beskvasnog kruha. Upalit ću svjetlo. Tako se osjećam manje sama. Upalit ću i radio. Postoje li susreti onih koji se ne susreću ?
Pod jakom svjetlošću ta misao spaljuje se.

Srela sam Hanne. Nije se mnogo promijenila i ti bi je već od prve prepoznala. Njezinu valovitu kosu, produhovljene crte lica, naočale…. Pamtiš li odlaske na Dam i kako sam tatu nagovarala da nas časti vručom čokoladom u Hotelu Krasnapolsky. Sjedili bi u stolicama, među palmama i razgovarali o glumcima, pričali o filmovima i o tome da su tu dolazili Brahms i Mahler !
Tvoj otac pitao je Hanne koja je stalno za nekog izjavljivala da je šarmantan, što je to ustvari šarm ? A ona mu je odgovorila :» To ti je, ne kada si našminkan nego kada si pametan,a ne praviš se važan.»
Hanne je dio mog života. Netko kome sve mogu reći.Ona je ta s kojom se mogu smijati, putovati i mijenjajući granice i države sve više je voljeti.
Dešava se, onakva kakva već jesam, da dojurim na sastanak sva u suzama, da već izdaljine dovikujem Hanne:» Mrzim se što sam tako osjetljiva, zamisli što mi se dogodilo ! «
Hanne naručuje piće, uspjevam je rasplakati i onda je zaklinjem životom :» Molim te reci mi istinu, ali nemoj me štedjeti, može li me voljeti ?»
Ona se smije i kaže mi :» Meni se baš sviđaš onakva kakva jesi. Ti se čovjeku uvučeš pod kožu. Kako te ne bi volio ! Zar se netko poput tebe nalazi svakog dana ?»
I onda se ja nekako stišam. Popijemo i kavu. I zatim pratim Hanne koja daleko stanuje, mašem joj i osjećam se kao razmaženo derište koje je morala smirivati i tješiti. Uvjeravati da baš sve ide onako kako treba ići. I ode. Odem i ja. Ali, dugo ne mogu zaspati. Otvaram prozore i usred sparne ljetne noći zaljevam cvijeće bojeći se da me ne vidi netko od susjeda oskudno odjevenu. Stišavam i glazbu. A opet, volim to vrijeme kojem ukinem sate. I sva sam samo misao. Ali Ana, ti meni reci, što ćemo s nježnošću ?
Lijepo si to napisala :» Trebaju ti povjerenje, ljubav i nježnost, ali najčešće zakazuje utjeha».
Kako si samo znala ?
Hoćemo li nas dvije dalje ?

Od triju kanala koji čine Grachtengordel- Prsten kanala, najprivlačniji je Prinsengracht. Mješavina kuća, trgovina, preuređenih starih skladišta, a tu su i brodovi za stanovanje.

Tu je i tvoja kuća. Tu je ulazak u jedan dio tvog života i makakav on bio više ništa ne možeš izmijeniti. Riječ je o zadanostima u dimenzijama ovozemaljskog vremena i prostora. Vremena koje se ovdje nama čini poslagano po nekoj logici. A ustvari nije tako, jer neprekidno naletavamo na ljude i događaje koji su povezani s nama u nekom drugom univerzumu. Otuda se tako često rađa osjećaj zbunjenosti da smo negdje u bitnom dijelu tih određenja kronosa promašili, da se nismo snašli onda kada se trebalo snaći, da nismo prepoznali zablude i opasnosti kada ih je trebalo prepoznati.
Čini nam se da smo neke ljude trebali sresti znatno ranije, jer bi nam život tada bio drukčiji, i mi bismo bili drugačiji doživjevši manje promašaja i razočaranja. Više bismo postigli u svojim karijerama, bili bi čvršći, sretniji. Prastaro je to pitanje na koje ne znaju ni rabini pouzdano odgovoriti. Biramo li ili smo izabrani da prođemo putem kojim moramo proći.
Koliko samo toga stane u jedan mali prostor kojeg zovemo svojim stanom ili kućom. Koliko nade, radosti i ljubavi? Koliko suza i briga ? To zna svatko od nas. Onaj tko o tome govori jednako kao onaj tko o tome šuti i nikada neće progovoriti. Sve je u ljudsku dušu utkano.
Svakoga jutra izgovaramo svoju prvu molitvu, ali mislim da bi svakog jutra trebalo prije nego otvorimo oči reći sebi :» Ovaj dan više se nikada neće ponoviti» s apsolutnom sviješću o tome. Možda bismo tada puno odgovornije uplovljavali u svoj svakodnevni život i unijeli u njega više ljubavi, više odgovornosti i sklada.
Sve se sada zgušnjava u danu koji još ne zamire.
Traži ono što moraš naći.Mala brodica upravo pristaje, začudo gotovo prazna, bez turista. Vozit ću se kanalima, proći kroz odraze kuća u vodi i kroz zelene krošnje što se spuštaju do vode. I opet izroniti ispod nekog mostića. Privremeno izgubit ću se s vidika. I opet ću te naći. Nikada ista, a uvijek ona koja ti je draga, kojoj si ti draga. Ti ili ja ? Može li se to odijeliti ?

Sat na tornju Westerkerka koji otkucava vrijeme znamenitost je Pristengrachta.

Trebao je otkucati vrijeme kada sam s brodicom pristala i još ošamućena od vožnje zakoračila ulicom. Ali zvuka sata nije bilo. I to mi se učinilo neobičnim sve dok nisam vidjela da si kazaljke svezala polomljenim krilima čiji su se vrhovi upinjali prema Nebu. Tebe više nije bilo. Da li si ljuta Ana ?
Tko će kome pričati o čekanju i iščekivanju ? O onome što će se dogoditi ili mnogo češće o onome što smo očekivali, ali se nije dogodilo.
U svakom slučaju nisam očekivala da ću ga zavoljeti na prvi pogled. Da mi je to netko rekao nasmijala bih mu se u lice prikazujući to glupim poput meksičke ili španjolske sapunice koje je moguće gledati samo s otklonom i ubojitim cinizmom, ponavljanjem riječi glumačke šmire, pitajući se je li stvarno moguće da je netko napisao takav scenarij, odglumio i još dobro pritom zaradio. No otom potom. Jednom, vračajući se autobusom iz Roterdama zbog prometne nesreće zadržali smo se duže na cesti nego što je bilo predviđeno i netko je primjetio da ćemo zakasniti na početak sapunice. Zatim je jedan glas iz dubine autobusa upitao što se je desilo u posljednjoj epizodi. A žena koja je sjedila sasvim naprijed, tik do vozača ispričala je događaje iz svih sapunica tog mjeseca i tjedna tako da bi i onaj tko ih nije pratio mogao odmah započeti gledati točno tamo gdje je ona stala.
Bila sam zaprepaštena. Shvatila sam da ta žena ništa drugo i ne radi nego da svoj život ravna prema televizijskom programu španjolsko meksičko brazilskih bezvezarija i da je cijeli njezin životni ritam samo tome podređen.
Što više, dobar dio ljudi u autobusu postavljao je dodatna pitanja i tako mi je još više postala jasna moja neupućenost u patnju divnih kontesa, sobarica, propalog plemstva, okrutnih zemljoposjednika i siromašnih ljepotica.
Ali, u mene se uvukao crv sumnje i svrdlajući sve do Amsterdama pitao me :» Što ti radiš? Misliš da si bolja od njih ? To su ti sve, normalni, prosječni ljudi,a ne ti, vječno zadubljena u papire, rasprave, dokumente, pripreme za ročišta, u rokovnik u kojem piše kada i gdje ćeš se sresti sa svojim klijentima.
« Kakva sam ja to žena» pitala sam se ? Nije ni čudo da sam sama. One, žene u autobusu sigurno imaju nekog kome pripremaju večeru. A ne kao ja koja se ponekad radije pokupim u krevet bez jela nego da ispržim jaja i onda stružem tavu.
Sve češće kada se sretnem s nekim tko živi poput mene raspitujem se kako rješava problem prehrane i da li se u trgovinama pojavilo gotovo jelo koje je jestivo.
Naravno, uvijek se može pojesti nešto izvan kuće. Ali, čekajući na konobara ne znam gdje bih gledala. Izbjegavam susresti se s pogledima onih koji već jedu i uglavnom nisu sami.
Najbolja samoobrana i štit u takvim su situacijama novine ili knjiga. I onda glumiš kako te baš tog časa strašno zanima što piše o poplavama u Bangladešu i kako ti je zapravo potpuno svejedno što si u restoranu sama. Cijela ta postava i stilska vježba, koja se vjerojatno ponavlja od Amsterdama do New Yorka, monodrama je koja se zove « Na brzinu pojesti i odmagliti «. Jednočinka koja se svodi na to da ne priznaš ni sebi ni drugima kako se zapravo osjećaš usrano.
U tom pogledu ljeto u kojem možeš kupiti puno različitog i svježeg voća više je nego dobrodošlo. Ljeto. Došulja se svake godine i onda treba odlučiti kamo otputovati, gdje se odmoriti. Ide mi se i ne ide mi se. Uglavnom, ne ide mi se nikamo. Sud je zatvoren. I mogu dobrih mjesec dana raditi što mi se prohtije. Stvarno, mogu i otputovati. I tako biram neke kratke poslovno privatne ture. Onjušim miris perona i vlakova, vrelinu autoceste, na benzinskoj pumpi kupim sladoled gušeći se od» mirisa» isparavanja goriva . I brže bolje vratim kući.
Pitaš se možda zašto sam spomenula čovjeka kojeg sam zavoljela na prvi pogled i onda zabasala u sporedne putove, kao hoću li na more ili neću?
Radoznala si Ana, uvijek si bila radoznala i nestrpljiva, ona koja je sve morala saznati i vidjeti prije drugih, odrediti svemu mjeru i relaciju. « Ovo mi se sviđa, ovo mi se ne sviđa «. Zvući vrlo jednostavno i nezaguljeno, ali mnogo toga izmiće i ostaje nedosegnuto.
Prije nekoliko godina na jednom stručnom simpoziju u Den Haagu, čovjek koji je nekoliko dana sjedio pored mene iznenada me je odmjerio i rekao :» Vi ste čekalica, prava čekalica».
Pogledala sam ga zaprepašteno. Što je značila ta njegova primjedba ? Nije djelovala kao površna tvrdnja i upravo zbog toga bila sam zatečena.
U prvi mah činilo se da je to izrekao zbog mog običaja da se odmah ne uključujem u raspravu nego prvo volim čuti tuđa mišljenja i pustiti zainteresirane da se koji put i sukobe. I u trenutku kada se već pripremaju na novo izlaganje i raspravu odjednom iznesem svoje mišljenje i argumente kojima pobijem ono oko čega su žestoko ukrstili koplja. Ne mogu poreći da se pritom ne osjećam dobro kao pik -zibner koji iznenada protrčava pored favorita koji su se već vidjeli ovjenčani lovorovim vijencima.
Ali sve u meni je znalo da nije bila riječ o tome, nego o čekanju neke druge vrste.
Znam li uistinu čekati bez zavaravanja ? Može li se ljubav izmjeriti, odvagati i reći :» Ti zaslužuješ malo ili ništa, ti malo ili puno više. Za tebe 20 grama čekanja, a za tebe i 9 je previše.»
Tajna čekanja i jest u tome što ne znaš isplati li se i na koliko vremena. Ne znaš što je istina, samo nagađaš. Ne znaš da li će ti osjećaji biti uzvraćeni, ne zbog toga što želiš mjeru za mjeru, već jednostavno zato što voliš, ma što to značilo.
Ali, što više pameti to više sumnji i pitanja koja neprekidno postavljaš i sebi i onome od koga nema odgovora. I tako prolaze dani, a dani imaju minute i sate. Svo to čekanje ima lice i naličje. U kretanju među ljudima, u potrazi za poslom, u prihvaćanju poslova, odlaženju u kino, kazalište, na koncerte i neke čudne sastanke u kavane. Svugdje si i nigdje, jer si sva u čekanju i osluškivanju, u naslućivanju. U rukama, u taški, u džepovima nagomilavaju se strepnje. Što bi s njima trebalo učiniti ? Zadaviti ih, petom smrviti ili bi unatoč tome one nastavile živjeti u predjelima srca za koje i ne znaš da postoje.
Sve više ličiš sama sebi na vlak koji nije uključen u nijednu kompoziciju i čeka zaboravljen na sporednoj pruzi, u zabiti Tjkoznagdje i Tkojesesjeća. Svakako u sve lošijem stanju što više vremena prolazi. I sve manje znaš koliko ustvari imaš dodira sa stvarnošću. Hoće li možda jednoga dana stići pismo koje još nisi dočekala ili će onda kada se tome možeš najmanje nadati zazvoniti telefon. I ti koja si sasvim sabrano odgovarala na pozive prijatelja, znanaca i obožavatelja iz Moskve, Londona, Pariza, Tel Aviva, Rima, Beča, Atene, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu da te zovu odasvud, podignut ćeš telefonsku slušalicu, čut ćeš njegov glas i u tebi će se nešto slomiti. Izdat ćete čekanje, upravo onda kada si se tome najmanje nadala i razlomit ćete u dva dijela. U biće koje bi sada trebalo biti radosno i sabrano i na ono drugo koje je sasvim ganuto i želi reći s koliko čežnje čovjek može čekati čovjeka.
I braneći tu ranjivost postaješ hladna i nepristupačna umjesto da pokažeš koliko se raduješ i koliko ti je stalo. I zatim ćeš reći sve suprotno od onoga što doista osjećaš. Slušalicu brzo stavljaš u ležište, toliko brzo da se onome s druge strane može učiniti da si je zalupila,a u biti ispala ti je od uzbuđenja iz ruke. I tako je tvoja veza sa svijetom, tvoja jedina veza uopće, prekinuta.

Na drugom kraju rijeke nalazi se restoran nekadašnje prve klase u stilu Belle Epoque

Zašto se u Belle Epoque Ana dobro osjećamo ? Oči su nam pune sjaja. Na pamet mi padaju samo ludorije i huncutarije, sve treba skalamburiti u zabavu. Naglo okrećem vrat, ogrlica leti s jedne strane na drugu i kosa luduje zanjihana kao visak rašljara. Najradje bih legla na stol usred restorana i neobuzdano se smijala . Povukla te za ruku i izvela na plesni podij.
To je kratak intermezzo, bljesak svjetlosti za koji se držimo kao utopljenik za uže prije prije nego kao Jona bivamo s lađe života bačeni u olujno more.
Belle Epoque – Lijepo razdoblje zemlje zvane Između ratova i uništenja. Zanos i opijenost u zabavi i besposlenosti koja je omogućavala da se bude zaposlen u izmišljanju užitaka, galantnih poteza, mode, slikanja i virtuoznosti u pustopašnosti.
Kako je samo kratko trajalo! I nikada dovoljno dugo. Zato se s toliko zanosa tome uvijek vračamo tražeći komadiće boljeg života i bolje sudbine nego što nam je dodijeljenja.
Čini se kao stojimo pred platnom koje nije dovršeno, kao da je slikaru iz nepoznatog razloga iznenada ispao kist iz ruke koja je nekontrolirano povukla crnu crtu tamo gdje je tek trebala naznačiti sfumato.

Godinama progoni me san Crvene pustinje po kojoj vučem teški kovčeg . Pjevušim melodiju koja je njegov i moj znak prepoznavanja. Prolazim pored kuća sve više zabrinuta hoće li je čuti. Hoće li se odnekud pojaviti ? I on stiže s malim djetetom u naručju koje plače. Ja moram dalje. Preda mnom je Crvena pustinja koju treba preći.
Čovjek stoji kraj auta i pita me da li mi može pomoći. Ali ja odmahujem glavom i idem dalje znajući da taj put moram preći sama. Remen s kovčega vuče se po zemlji kao neka čudna antena. I zatim stižem u luku. Brodice su pune ljudi. Dupkom krcate. Ulazim u jednu i pitaju me gdje želim otići i ja odgovaram :» Nije važno. Samo želim što prije otići. Bilokuda.
San Crvene pustinje se ispunio. Trebalo je otići. Po svaku cijenu nekuda otići. Bilo gdje, spasiti se ! Spasiti ono što je još bilo moguće spašavati. I sada sam vezom između mitbar i medaber, pustinje i onog što govorim trudeći se da moje riječi ne budu puste i bez značenja, želeći da te sustignu, da ostanu kod tebe sačuvane i zaštićene, da ne budu zrnca pijeska koja će se skotrljati u more Ničega i Svačega i u kojem me više nećeš nalaziti. Premda želim da znaš da nisam ona koja želi živjeti po sjećanju. Dani su suviše važni i hoću svoju Belle Epoque, ne posuđenu iz prošlosti, hoću je stvarnu u sadašnjosti.